Prije nekoliko godina, nakon jednog od rijetkih europskih trijumfa, stvarni šef hrvatskog nogometa još je u zračnoj luci imao obraćanje okupljenima u kojemu je zavapio:
– Čuvajte Dinamo! Ovo nisu Bad Blue Boysi, ovo su dušmani, ovo su oni koji su željeli pokoriti Hrvatsku! Ne dajte im da je slome, čuvajte Hrvatsku, čuvajte Mirka Barišića i Zdravka Mamića, čuvajte ih od dušmana koji sve žele pokoriti i koji drže medijsku Hrvatsku. To je vaš zadatak!
U svom klasičnom samodopadnom stilu, punom kiča, demagogije i gotovo propovjedničkog diskurza, Mamić je sam sebe proglasio apsolutnom vrijednošću. Sam je stavio znak jednakosti između sebe i Domovine. Upravo poput Louisa XIV, koji je davno rekao L’Etat, c’est moi. On je i država i Dinamo i domaći nogomet. Vrijeme je pokazalo da je nažalost bio u pravu.
Punih 8 godina kasnije, njegova je vlast apsolutna, a situacija u domaćem nogometu neodoljivo podsjeća na nogometni apsolutizam. Baš poput Kralja Sunca danas se sve pita jednu osobu, čija je moć narasla do neslućenih razmjera. Odavno je prerastao sportske okvire i postao stvarni društveni fenomen. I upravo 8 godina svjedočimo ostvarenju njegove poruke i vizije.
Dočekali smo vrijeme u kojem su kritika i pitanja nepoželjni, jer se u neke institucije i osobe ne dira. I možda baš zato prepoznajemo sličnost u izjavi predsjednice Ustavnog suda RH s onom od prije 8 godina. U nedostatku argumenata, koji bi zadovoljili javnost svojom snagom i logikom, gospođa Omejec poziva nas da vjerujemo! Da vjerujemo u nepogrešivost i visinu Suda i njegovih sudaca. Nakon što je postalo normalno da se policajci i suci druže s osobom, koja se nalazi pod istragom, dočekali smo da je druženje sutkinje Ustavnog suda s tom istom osobom potpuno normalno. Štoviše neupitno!
Postavljati pitanja je pogrešno i zapravo zabranjeno, institucijama moramo vjerovati i kad nam svi instinkti i iskustvo govore da se nešto loše događa. Kada sve navodi do zaključka da se radi, u najmanju ruku, o potencijalnom sukobu interesa, o moralno dvojbenoj situaciji poruke koje odašilju institucije su potpuno suprotne. Javnost je duboko nesigurna u pravednu državu kada je pristup osoba protiv koje se vode postupci uvaženoj Sutkinji Ustavnog suda tako jednostavan, očit i neskriven.
“Čuvajmo demokratske institucije naše države kao zjenicu oka svog” izjava je koja podsjeća na onu Mamićevu s početka priče, istovremeno i parafraza jednog drugog vladara, koji nije previše držao do demokracije. Neke demokratske institucije ne rade sve kako bi nam olakšale posao čuvanja. Vjera u pravdu i pošteni sustav neće se vratiti pozivima, izjavama i propovijedanjem, koliko poštenim, nepristranim i objektivnim obavljanjem vlastitog posla. Skretanje pažnje s vlastitog ponašanja i poziv javnosti da vjeruje bespogovorno, samo je neuspjeli pokušaj spina.
Više od “našeg čuvanja” trebaju nam suci koji će se stvarno pridržavati etičkih smjernica: “dolično i besprijekorno u svim prilikama, kako na poslu, tako i izvan posla, te na izvansudskim aktivnostima. Sudac svoju dužnost mora obavljati savjesno, pošteno i nepristrano. Pri tom sudac mora i izgledati nepristrano. Svoju dužnost sudac mora obavljati časno. Obavljajući svoju dužnost sudac mora postupati tako da stvara i održava svijest kod drugih o prestižnosti sudačke funkcije.”
Odgovornost za čuvanje institucije je na njima samima i njihovim vlastitim postupcima, javnost je samo svjedok. Demokracija ne znači nedodirljivost i imunitet od odgovornog ponašanja, upravo suprotno.
