Nogometna rivalstva su često obilježena regionalnim, političkim ili klasnim razlikama. Kada se u sve umiješa i religija nogometni susret postaje puno više od sporta. Emocije, osjećaj pripadnosti zajednici i strast vode utakmicu na višu i drugačiju razinu, a nogomet postaje tek puki povod za rješavanje starih problema. Više od 125 godina škotski je klupski nogomet gotovo isključivo određen rivalstvom Celtica i Rangersa. (Nogometna) mržnja duboko je ukorijenjena i čini ovaj derbi jednim od najpoznatijih na svijetu, mnogi će reći i najintenzivnijim. Podjela na katolike i protestante obilježila je Old Firm od njegovih početaka pretvorivši ga u najpoznatiji vjersko-etnički derbi.
Rangersi su osnovani 1872. godine od skupine mladića iz Garelocha, a jedan od značajnih ljudi s početka njihove priče bio je i John Ure Primrose, žestoki unionist, mason blizak Narančastom redu. Njegova anti-irska i anti-katolička retorika postala je uskoro odrednica plavog dijela Glasgowa, a Rangersi simbolom cijele protestantske zajednice. Punih 16 godina kasnije na istočnim rubovima grada opat Walfrid osnovat će Celtic Football Club u namjeri da pomogne osiromašenim pripadnicima katoličke/irske zajednice. U većinski protestantskoj zemlji klub se odmah po osnivanju razlikovao od većine ostalih, okupljao je u gledalištu katolike/Irce koji su dobili mjesto gdje su mogli čuvati i oblikovati svoj identitet. Prema podacima popisa iz 1901. godine u Škotskoj je tada živjelo više od 250 000 ljudi rođenih u Irskoj. Krajem 19. stoljeća završeno je početno oblikovanje te su oba kluba postali stvarni simboli svojih zajednica, ali i vjerski podijeljene stvarnosti Škotske.
U odnosu punom stereotipa i otvorene antipatije plavi će dio grada one druge okarakterizirati IRA-inim ubojicama, a Kelti će uzvratiti rugalicama o kraljici i monarhiji. Navijački kolorit u trenutku će se pretvoriti u zapaljivu smjesu otvorenog neprijateljstva. Fizički obračuni nikad nisu bili strani Škotima ili možda bolje reći Ircima i Britancima pa su mnoge stvari uoči Old Firma promijenjene kako bi sukobi bili svedeni na minimum. Navijači na utakmice putuju unaprijed utvrđenim rutama kako bi se izbjegle neželjene scene, a sve pod nadzorom policije. U sjećanju su još uvijek itekako žive scene iz 1980. godine kada su se klubovi susreli u finalu Kupa na Hampdenu. Celtic je pobijedio kasnim golom, a navijači su pohrlili na travnjak proslaviti pobjedu sa igračima. Uskoro su im se na travnjaku, ali iz sasvim drugih motiva pridružili i navijači Rangersa. Uslijedila je masovna tučnjava epskih razmjera, neki su je nazivali i Apokalipsom škotskog nogometa. Policije je bilo premalo, nedovoljno da zaustave tisuće navijača, koji su na travnjaku pokazali koliko se zapravo “vole”. Uskoro je uvedena zabrana točenja alkohola na stadionima, termini utakmice postali su sve raniji, no sukobi uistinu nikad nisu u potpunosti prestali.
Treba biti iskren, strasti nisu uvijek dodatno palili samo navijači. Mnogi se sjećaju zločestog dečka engleskog nogometa, koji je u jednom trenutku svoje karijere nosio plavi dres Rangersa. Paul Gascoigne zabio je gol najvećem rivalu, a onda ga proslavio oponašajući svirača flaute iz povorke notornog Narančastog reda. Zeleno-bijeli dio je pobjesnio, reakcije su bile žestoke, poslije se čak pričalo da je IRA uputila prijetnje smrću Englezu. Stvari su otišle toliko daleko da je policija Gazzi udijelila posebnu spravicu sa ogledalom kako bi provjeravao je li možda bomba postavljena ispod automobila. U želji da promjene stvari Savez i klubovi pokušavaju istjerati uvredljive pojave i pjesme sa stadiona no koliko je to osjetljiv i težak posao pokazuje i primjer Poljaka Boruca. Savez je čak kaznio tadašnjeg vratara Celtica, koji se prekrižio smatrajući to sektarijanskom gestom, uvredljivom za one druge. Politička korektnost koju se pokušava uvesti, često i odredbama koje graniče sa apsurdom, nije naravno riješila probleme.
Koliko je zapravo zapaljiva atmosfera u i oko ovog susreta svjedoči i primjer iz 2011. godine kada su se u finalu Kupa uz aut liniju porječkali, a onda i sukobili tadašnji trener Celtica Neil Lennon i pomoćnik na klupi Gersa Ally McCoist umjesto završnog rukovanja i pozdrava. Bio je to sudar ovnova na brnu, dviju legendi klubova, koji nisu mogli zadržati hladne glave, pokazujući i na taj način razinu stresa i tenzija koji Old Firm nosi.
Formalno Rangersi koji se susreću sa Celticom nisu onaj isti klub, koji je osvojio rekordni broj titula u Škotskoj. Nakon stečaja i likvidacije 2012. godine osnovana je nova firma pod kojom posluju. Pravno tehnički gledano riječ je o drugom pravnom subjektu, koji baštini grb i boje likvidiranog kluba (zvuči poznato?). Ipak treba navesti da su Plavi svoje grijehe morali okajati i zaslužiti povratak u elitni dom nakon što su bili izbačeni u 4. ligu. No bez obzira na sve sigurni smo da za navijače to ne znači ništa. Njihov susret u kupu označit će povratak tradicije derbija i svega onog što on predstavlja, jer radi se o susretu klubova simbola.
Nogometno ovo neće biti jedan od kvalitetnijih susreta u Europi, škotski klupski nogomet je već duže vremena daleko od svojih najboljih izdanja, na terenu nećete vidjeti najveće zvijezde, vjerojatno ni neke spektakularne poteze. No kada se susreću Celtic i Rangers, Rangers i Celtic to i nije najvažnija stvar. Navijačka “ljubav” izbit će na površinu diljem Glasgowa, ventili antipatije i otvorene mržnje će se otvoriti, a dvije zajednice će svoj simbolički sukob nastaviti na travnjaku i tribinama stadiona. Ljubiteljima lijepog ili atraktivnog nogometa možda će primamljiviji biti neki drugi susret no za tisuće na Otoku ovo će biti povratak tradiciji. Nemjerljivo manje kvalitetan od El Clasica ili nekog njemačkog derbija Old Firm nudi jedinstven spoj nogometa, političkog i vjerskog identiteta i navijačima, koji se ne podnose.
Kako je to jednom prilikom rekao Paolo DiCanio: “Kada bi uzeli sve derbije na svijetu, stavili ih na jednu stranu i opet ne bi bili dovoljni milijuntom djeliću Old Firma“
Edo Zdravković
