Nadasve zanimljiv ili nezanimljiv Derbi, ovisno kako gledate, odigrali su u subotu Hajduk i Dinamo na Poljudu u najvećoj utakmici hrvatskog sporta. Domaća momčad u potpunosti je nadigrala državnog prvaka i tek je vrhunska partija Eduarda i sudaca bila jezičac na vagi koji je Modrima donio remi.
Kod Hajduka smo osim sada već standardnog prvog sastava vidjeli Bilyya na stoperu, dok je mladi Tudor svoje mjesto našao u veznom redu. Kod Dinama se Taravelu pridružio Benković, Rog je dobio prednost nad Ćorićem, a Henriquez je startao u vrhu napada.
Prvi dio odlikovala je poprilično dosadna igra, a dio uzroka sigurno leži i u idućem – nakon dugo vremena, napadački dio obiju ekipa kvalitativno je poprilično superioran suparničkoj obrani, što je rezultiralo kalkulantskim pristupom u kojoj nijedna ekipa nije imala hrabrosti u potpunosti istjerati igru preko polovice terena i zaigrati sa stoperima visoko.(Dinamu su takvi pokušaji definitivno prisjeli kada je u 12. minuti Benković prodao loptu Ohandzi na vrhu 16-erca za najbolju šansu domaćina na susretu). Konkretno; Henriquez, Pjaca i Soudani s jedne, te Ohandza i Vlašić s druge strane fizički i tehnički su iznad razine braniča protiv kojih igraju i ne mogu biti čuvani jedan na jedan, kao ni na širokom prostoru. Usko vezano uz to, nijedna ekipa nije pronašla, pa ni tražila uvjete u igru da njezini najproduktivniji igrači prime loptu u opasnim zonama. U prvom djelu je to ovako izgledalo:
Hajduk u napadu / Dinamo u obrani
Glavni problem Hajduka bila je rigidnost igrača u kretnji prema naprijed. Generalno dobra defenzivna kompaktnost negativno se odrazila na igru u napadu, jer su kod domaće ekipe razmaci između redova i linija u obrani i napadu bili gotovo isti, što je značilo da je nedostajalo manevarskog prostora. Osim toga, Sušić, koji bi trebao biti dodatni forte ukoliko s krila ulazi u sredinu kao dodatni vezni igrač (može ga se koristiti kao višak), ostajao je izoliran daleko na desnom krilu, nadoknađujući time potrebu za širinom na toj strani i igru svojih bekova (točnije, Velasqueza), koji su ostajali vrlo blizu stopera i libili su se krenuti prema naprijed, kako ne bi nekoga iz prednje Dinamove linije ostavili samog protiv svojih stopera.
Vlašić je lutao između krilne pozicije i pratećeg napadača i rijetko, gotovo nimalo primao loptu okrenut licem prema golu, Tudor se solidno snalazio u novoj ulozi i jedini Hajdukov “outlet” u igri prema naprijed je bila lopta na Ohandzu – jedinog igrača koji svojim fizičko-tehničkim karakteristikama može i protiv postavljene obrane uspješno igrati leđima prema golu.Dinamo je obrambeno bio sasvim solidan, pomoć na linije veznjaci-krila-bekovi bila je uglavnom pravovremena, i nešto pasivniji nego inače 4-5-1 blok rezultirao je tek jednom pravom šansom domaćina u prvom poluvremenu, nastalu Benkovićevom neforsiranom tehničkom greškom.
Dinamo u napadu / Hajduk u obrani
Dinamo su zapravo mučili slični problemi kao i Hajduk u fazi napada. Hajduk je vrlo često stajao u visokom man to man bloku na stoperima i pivotima Dinama, i kada bi se domaća ekipa spustila iz takve forme u niskih 4-4-2/4-5-1, otvaralo se dosta prostora za Soudanija i Pjacu – kako bi ih u početnoj fazi napada markirali Hajdukovi bekovi koji nisu htjeli napustiti stopere, u slučaju spuštanja u niski blok oni ih ne bi pratili već čekali da se vrate Vlašić i Sušić i preuzmu ih. To je davalo Dinamovim krilnim igračima par dragocjenih sekundi na lopti, kada su mogli vući loptu iza leđa veznoj liniji.
Međutim, zbog iznimno mizerne potpore (u vidu tajminga i otvaranja prostora) ostatka ekipe, koja ih je ostavljala u izolacijama na širokim pozicijama, vrlo lako su se gubile lopte. Umjesto Roga kojeg se često hvalilo zbog njegovog razumijevanja igre bez lopte, Ćorić bi za takvu vrstu utakmice vjerojatno bio adekvatnije rješenje. Riječ je o čistoj (ne)kompatibilnosti – Rog svojom kretnjom često voli stvoriti na krilu brojčani višak prije nego li tamo stigne lopta, što se skroz kosi s afinitetima Soudanija i Pjace, kojima se najbolje pomače (najčešće) tako da se od njih makne i omogući im igra 1 na 1 (posebno hrvatskom reprezentativcu). Pravu formulu i ritam koji bi pomirio to dvoje u igri Dinama, aktualni prvak nije našao.
Rijetke prigode u kojima bi se odigrao okomiti pas na Henriqueza ili Pjacu, Hajduk bi brzo udvojio s obje strane i oduzeo loptu. Onu ranjivu zonu Hajduka, u kojoj bi na momente Jefferson ostao kao solo pivot sam na prevelikom prostoru, Dinamo je izbjegavao. S obzirom na trend zadnja dva ili tri derbija, možemo reći kako je Hajduk našao koncepcijsku formulu kojom mora Dinamo natjerati u međusobnom susretu da zaigra nešto novo. Prvi i jedini put na utakmici, da je Dinamo smisleno “okružio” loptom na suparničkoj polovici, bilo je tek u 55. minuti, kada Ademi preskače očit pas i višak na krilo i umjesto toga šutira sa skoro 30 metara po golu.
I tako je protekao prvi dio – obje ekipe su izgledale dobro defenzivno i slabo, oprezno ofenzivno (šanse padale tek nakon individualnih grešaka). Svaki put bi se napad i jednih i drugih sveo na igru 3 ili 4 protiv 7 igrača. Je li stvar dobrih obrana ili slabije igre u napadu, procijenite sami.
PROMJENA
U 51. minuti Burić vuče pomalo neočekivan potez i vidno nespremnog i umornog Ohandzu mijenja za Juranovića, multifunkcionalnu novajliju koju je postavio uz Jeffersona. I time je, efektivno, dobio utakmicu – odnosno, sve u igri podredio tome da na kraju dođe do takvog ishoda. Iako na papiru defenzivnija postavka, za posljedicu je imala oslobađanje Vlašića i Balića, te dizanje svih Hajdukovih linija koje su agresijom razbijale Dinamove napade. Omča se stezala, Hajduk je stvarao sve više, a kod Dinama sve očitiji bio fizički pad. S obzirom na izmjenu i vidljiv uzorak minuta u kojima su se te stvari odvile, mislim kako je ova taktika unaprijed planirana, jer je išla iskoristiti jedinu nepobitnu komparativnu prednost koju Hajduk uživa nad Dinamom – odmornost i svježinu. Uz nekoliko udaraca s vrha i unutar šesnaesterca, projektila koje je Eduardo čupao iznad glave i čvrstog centaršuta na drugu stativu kojeg nitko nije spremio u mrežu, Hajduk je uspostavio apsolutno kontrolu nad svakim segmentom utakmice.
Sada je imao osigurača više u kontri, čime se najkreativnije igrače rasteretilo dijela defenzivnih dužnosti i fiksiranosti uz pozicije (u prvih 5 minuta novog sistema Balić je tri puta oprobao svoje najjače oružje – šut i završnicu), a s dva radnika u sredini terena Hajduk je uspješno osvajao druge lopte. Budući da Dinamo iz svake situacije u HNL-u izlaz traži kroz pas, to je za posljedicu imalo da su gosti u potpunosti potisnuti prema svojem golu, jer im nedostaje mehanizama kojima bi loptu prenijeli i došli do daha. Prednji igrači bi rano odlazili visoko i sami sebe degradirali u igri jer bi bili predaleko od lopte. U nekoliko navrata mogli su se vidjeti kadrovi u kojima Dinamova vezna i zadnja linija (koje nemaju dovoljno dinamike ni špravih igrača viška za to) bezuspješno pokušavaju iznijeti loptu u 3 vs frac34; vs 4 situacijama, gube loptu, a prođe dobrih 7 sekundi dok se prvi ofenzivni igrač Dinama ne pojavi u kadru. Najviše lopti Hajduk je osvojio u zoni oko Pivarića kojeg su zatvarali u presing zamku sa svih strani, a lijevi bek gostujuće ekipe nije imao rješenja – stoperi nemaju naviku dublje se povući i otvoriti za povratnu loptu, a veznjaci su ionako čitavu utakmicu bili van ovakvog angažmana.
Razdoblje od otprilike 50. do 80. minute najbolji je period Hajduka unazad mnogo Derbija. Sve u svemu, svakako su bili puno bliže pobjedi. Suđenjem će se baviti druge analize, mislimo da je bilo – sasvim očekivano.
Vice Karin
