Krovna nogometna organizacija prošle godine je, u cilju suzbijanja sumnjivih poslova prilikom transferiranja igrača, ukinula menadžere s licencom te zabranila vlasništvo trećih osoba nad igračima.
Hvale vrijedna akcija naišla je na revolt u menadžerskom svijetu koji je, bez pravnih posljedica u slučaju izvlačenja novca i ostalih malverzacija prilikom prodaje igrača, okretao ogromne novce što na štetu igrača, što klubova. Posljednja u nizu potvrda da same zabrane nisu dovoljan alat za suzbijanje radnji koje su nogometni posao dovele do suludih suma prilikom transferiranja igrača, od kojih klubovi iz kojih je igrač prodan ne zarade gotovo ništa, jest transfer srpskog napadača Luke Jovića iz Crvene Zvezde u Benficu.
Prije tri dana Football Leaks je objavio detalje ugovora njegovog transfera. Iz istih je vidljivo da je dvadesetogodišnjak prilikom transferiranja u zimskom prijelaznom roku ove godine zapravo bio vlasništvo ciparskog Apollona, a ne Crvene Zvezde. Ne bi u tome bilo ništa sporno da vlasnik Apollona nije izraelski menadžer Pini Zahavi koji je sudjelovao ne samo u mnogim kontroverznim transferima igrača, već je “uspješan” posrednik i u preprodaji klubova.
U objavljenim ugovorima stoji kako je Apollon apsolutni vlasnik ekonomskih i federativnih prava igrača: ” APOLLON FC zastupa i garantira FC Benfici da je jedini vlasnik igračevih ekonomskih i federativnih prava te da je ovlašten transferirati igračevu registraciju SL Benfici bez ikakvih restrikcija, čime bi SL Benfica postala apsolutni vlasnik svih prava koja se tiču igračevih prava igranja”.
Da vam bude jasnije o čemu se radi, objasnit ćemo što su federativna, a što ekonomska prava igrača. Dakle, federativna prava na igrača pripadaju isključivo klubu. Vlasništvom nad tim pravima klub osigurava mogućnost da igrač za njega nastupa sve do isteka ugovora. Tek potpisom ugovora kluba s igračem, klub stječe ekonomska prava. Ta prava garantiraju klubu financijsku kompenzaciju u slučaju odlaska igrača prije isteka ugovora. U slučaju isteka ugovora, prestaju vrijediti federativna, a samim time i ekonomska prava, te je igrač slobodan besplatno napustiti klub. U cijeloj priči menadžeri se uključuju otkupom cijelog ili određenog postotka ekonomskih prava nad igračem. Ovisno o detaljima ugovora, stjecanjem tih prava oni posredovanjem prilikom transfera zarađuju ugovorene provizije.
Vratimo se sada na Zahavija i transfer mladog Jovića, tobože iz Zvezde u Benficu.Prije transferiranja igrača u Benficu Crvena Zvezda je u siječnju 2015. prodala 70% ekonomskih prava igrača Apollonu. Taj ugovor imao je klauzulu koja dozvoljava ciparskom klubu kupnju ostalih 30% prava. Istu je Apollon iskoristio 25. siječnja ove godine kada je zajedno s 30% ekonomskih otkupio i sva igračeva federativna prava, čime je u potpunosti postao vlasnik mladog Jovića. Cifra koju je Apollon uplatio Zvezdi za otkup svih prava iznosila je 600 000 eura. Nakon otkupa, Jović je potpisao ugovor s Apollonom u trajanju od 25. 01. 2016. do 31.05. 2018. godine.
S obzirom na to da je igrač niti tjedan dana nakon potpisa službenog ugovora s Apollonom transferiran u Benficu za 7 milijuna eura, jasno je da isti bio čista formalnost. Na ovaj način izigrana je zabrana koju je FIFA propisala, jer formalno u transferiranju igrača nije sudjelovao posrednik, već klub.
Osim načina, sporan je i iznos samog transfera. Do sada javnosti dostupni podaci sugerirali su da se radi o cifri od 2.2 milijuna eura, dok ugovori potvrđuju da se radilo o višestruko skupljem poslu. Poslu u kojem je Zvezda zaradila mizernih 600.000 eura.
Ovaj slučaj posljednji je u nizu primjera kako menadžeri izigravaju FIFA-inu zabranu TPO-a (Third-Party Ownership). Zahavi naravno nije jedini menadžer koji na ovaj način nastavlja raditi što je radio i prije uvođenja spomenutih zabrana. Jorge Mendes, jedan od najpoznatijih agenata (transferirao C. Ronalda u Real Madrid, A. di Mariu u PSG itd.) također se koristi sličnim metodama kako mu posao ne bi osjetio posljedice novih regulacija. Njegova klupska “žrtva” je ruski Dinamo iz Moskve s kojim je Mendes prije nekoliko tjedana potpisao memorandum o suradnji. Zapravo ga nije potpisao on kao fizička osoba, već tvrtke Gestao de Carreiras de Profissionais Desportivos (GestiFute) i Polaris Sports Limited. Obje tvrtke, logično, u Mendesovom su vlasništvu.
I dok menadžeri na ovaj način izigravaju novodefinirana pravila igre na nogometnom tržištu, sankcije za iste ponovno plaćaju klubovi. Tako je FIFA krajem trećeg mjeseca objavila kazne za četiri kluba koja su sudjelovala u kršenju zabrane TPO-a. Među kažnjenima su brazilski Santos, španjolska Sevilla, belgijski Sint-Truiden te nizozemski Twente. Kazne za dokazane prekršaje nisu rigorozne. Najmanju cifru platila je Sevilla – 55 000 eura, a najvišu Nizozemci – 185 000 eura.
S obzirom na smiješne sankcije, koje na prvom mjestu nisu adresirane na one koji su glavni krivci i autori malverzacija, postavlja se pitanje kolika je zaista volja krovne nogometne organizacije da se obračuna s ustaljenom praksom poslovanja prilikom transferiranja igrača. Praksom koja je klubove dovela u situaciju da u trenucima kada se u nogometnom poslu vrte nikad veće cifre, oni dobiju mizeran ako i ikakav iznos.
Ako se pitate kakva je situacija s nadzorom primjene zabrane vlasništva trećih strana nad igračima u hrvatskom nogometu, nećete se razočarati. HNS je naime sukladno Pravilniku o posrednicima koji su bili primorani propisati, prije nepunih tjedan dana objavio podatak kako su hrvatskoj nogometnoj kući prijavljena samo tri posrednika. Naravno, pri objavi ta tri imena, Savez se nije udostojio objaviti ukupne iznose naknada i isplata koje su posrednici dobili, čime se po tko zna koji put krši vlastiti Pravilnik. S obzirom na elan koji je naš nacionalni savez iskazao u borbi protiv malverzacija prilikom transferiranja igrača, cifre koje je FIFA odrezala četirima spomenutim klubovima izgledaju zaista brutalno.
Tino Roso
