Moralno svakako nije, samo u našoj ligi ovaj slučaj ima puno veću dimenziju. UEFA se bori protiv toga jer su igrači praktički roblje. Posebno jer mnogi stižu iz država trećeg svijeta, siromašni i kupljeni od treće strane za kutiju žvaka. Nakon toga, vezani ugovorom za nekakav lokalni klub (ili managera) određenim postotkom, mogu napredovati, ali ne mogu sami odlučivati o svojoj sudbini. Pravo roblje. FIFA, pod uticajem jakog managerskog lobija taj dio priče za sada tolerira, bez izričite zabrane, odnosno dopušta državama da unutar svojih zakona to reguliraju.
Većina autora mnogobrojnih tekstova se osvrće na ovu problematiku kroz dva osnovna prijepora. Ljudska i ekonomska prava. Odnosno, gdje je granica između ovih prava, odnosno spoj. Još 2004. sportski sud CAS je u slučaju 2004/A/635 RCD Espanyol de Barcelona Sad v Club Atletico Velez Sarsfield odlučio da se prava djelomično mogu raspodijeliti između stranaka u ekonomskom smislu. I tu bi se trebala podvući crta. Nešto kako dionice u tvrtkama. Međutim, sport je nešto drugo, za razliku od ekonomije ta linija se ne vidi, odnosno, na dnevnoj bazi se prilazi. Najpoznatiji slučaj je bio u Engleskoj, kada je treća strana, vlasnik Teveza i Mascherana, Iranski biznismen Joorabchian praktički ostao vlasnik prava igrača unatoč ugovoru sa West Hamom. Tako da je treća strana odlučivala na svakom prijelaznom roku o ta dva igrača. Engleski nogometni savez je kaznio West Ham sa 5,5 milijuna funti, a UEFA donijela Članak 18. stavak 1. Pravilnika o statusu i transferu igrača u kojem se izričito zabranjuje utjecaj treće strane nad ugovorima igrača. Iako na prvi pogled izgleda da je time zabranjen udio treće strane, tome nije tako. Zabranjeno je samo uplitanje treće strane na ugovor. Samo kako napraviti razliku ?
Poseban slučaj je naše domaće prvenstvo jer se tu isprepleće vlasništvo, utjecaj i sport, za razliku od ovog slučaja West Hama gdje se radi “samo” o robovlasništvu. Sada se već prilično toga razotkrilo između Lokomotive i Dinama, Dinama i Rijeke, Rijeke i Zadra, Rijeke i Osijeka, Splita i Dinama, Dinama i Istre, Lokomotive i Zadra. Odnosno, rade se transferi u kojima se neki klubovi spašavaju propasti na umjetan način. Samim time, lako je zaključati o samoj regularnosti takve lige i uticaju treće strane na ugovore igrača. Posebno kada se zna i za robovlasničku presudu u slučaju Mamićmdash;Eduardo. I sada, imamo slučaj da klubovi brane igrati igračima na posudbama, igrači imaju ugovore sa trećim stranama, klubovi umjetno kupuju igrače … Zar će taj igrač stavit na kocku svoju karijeru pa recimo dati gol Dinamu u utakmici Rijekamdash;Dinamo ? I kad imate više od pola lige upleteno u takvo nešto, koliko uopće ima smisla takvo natjecanje ? Hipotetski, ako Zadru Dinamo (Mamić) posredno preko Lokomotive isplati plaće kupovinom dva igrača, ako Dinamo (Mamić) ima polovicu vlasništva nad polovicom igrača Rijeke … itd …
Veze nema ova naša liga sa sportom. Nažalost, nikako i da se država uplete putem sportske inspekcije, državne i porezne uprave, Uskoka, i do kraja istraži sve ugovore između igrača i trećih strana te ih javno objavi. Možda tome pridonese činjenica da jevlada prihvatila prijedlog o financijskom poslovanju i računovodstvu neprofitnih organizacija.
Samo i to je kap čiste vode u ovoj nepreglednoj močvari.
