Prava, ljetna žega odgodila je, tog davnog 9.kolovoza, početak utakmice. Tek u kasnim popodnevnim satima temperatura se počela spuštati, a momčadi su izašle na teren popunjenog stadiona Zenit u Kijevu. Povijest spominje 2000 gledatelja. Godina je bila 1942. Kijev je bio okupiran od nacista, rat je bjesnio, no nogomet se nastavio igrati. Bio je to uzvratni susret, samo tri dana ranije Start je slavio sa čak 5:1 protiv Flakelfa, novooformljene ekipe koju su činili njemački vojnici te piloti Luftwaffea. Njemačka ekipa htjela je uzvratiti Ukrajincima za poraz, plakati su bili zalijepljeni po gradu, a uoči početka revanša, legenda kaže, oficir SS-a je ušao u svlačionicu Starta i na ruskom jeziku zatražio poštivanje pravila i pozdrav protivničkoj ekipi na “naš način.” SS oficir bio je ujedno i sudac utakmice, a osim traženja nacističkog pozdrava, poruka je bila jasna- pametnije vam je izgubiti!
Poziv na utakmicu
Njemačke snage osvojile su Kijev u rujnu 1941.godine, a odmah nakon dolaska, između ostalih poteza, ukidaju i nogometne klubove koji su postojali na tom području. Progoni, ubojstva i smrt postali su svakodnevica za milijune stanovnika velike europske zemlje. Nogomet se ipak nastavio igrati, bio je to tek pokušaj i privid normalizacije. Već na proljeće i ljeto sljedeće godine Georgi Dmitrievich Shvetsov osniva ekipu Rukh, no većina igrača bivših kijevskih klubova ne želi igrati za tim, jer Shevtsov je za njih kolaboracionist. Utakmice uglavnom igraju sa “klubovima” mađarskih i rumunjskih garnizona te njemačke vojske.
Ekipu Starta okupio je inženjer Losif Kordik, upravitelj pekarnice i veliki navijač ukinutog kijevskog Dynama, koji je zahvaljujući svom njemačkom porijeklu imao relativno dobar status tih dana. Poslije rata zanijekao je NKVD-u (Narodni komesarijat unutrašnjih poslova SSSR-a) svoje njemačko porijeklo i tvrdio da je u stvari Čeh iz Moravske. Bivšim igračima Dynama i kijevskog Lokomotiva, osigurao je posao i smještaj, a oni su od lipnja ’42. uz posao ponovno počeli naganjati nogometnu loptu. Kordik je zamislio nogometni klub kao nagradu i motivaciju svojim radnicima, osiguravši im zbog nogometa i pojačanu ishranu (slijedovanje) što je u ratnim vremenima bila uistinu rijetkost. Start je postao pravi hit tog ratnog ljeta, zaredali su s pobjedama protiv timova mađarskih i rumunjskih vojnika, a kada su pobijedili i njemački tim PGS, zanimanje je naraslo. Flakelf je morao zaustaviti tu njihovu seriju i dokazati nadmoć na sportskom polju, posebno nakon poraza u prvom susretu.
Golman Tryushevych u prugastom dresu, u kojem je navodno i pogubljen
Susret je počeo skandalom, nakon što su Nijemci pozdravili “Heil Hitler”, Ukrajinci odbijaju upute iz svlačionice, ne pozdravljaju s uzdignutom desnicom. Njihov pozdrav je na ruskome, tipični sovjetski iz tog vremena “FizcultHura!”. Njemački dio publike je bijesan, čuvari na stadionu negoduju, a Ukrajinci sa tribina oduševljeno odzdravljaju. Flakelf je bolje otvorio susret te poveo, no Kuzmenko i Goncharenko do poluvremena preokreću. Već je 3:1 za odlične Ukrajince. Unatoč upozorenjima i savjetima da budu pametni, da sagnu glavu i izgube, Ukrajinci ni u nastavku ne žele popustiti. Obje momčadi zabijaju po dva pogotka, Start pobjeđuje sa 5:3. Poniženje je bilo veliko za njemačku ekipu, a pred kraj susreta Klimenko je prevarivši obrambene igrače i golmana, došao do gola i onda petom izbio loptu nazad u teren. Kakvo poniženje !
Iako će sovjetska propaganda poslije tvrditi da su svi igrači Starta odvedeni na stratište i pogubljeni odmah nakon susreta, još u svojim dresovima, priča je ipak mnogo kompliciranija. Nakon sljedećeg susreta Gestapo je upao u prostore pekare i pokupio igrače Starta. Neki će tvrditi da ih je prijavio Shevtsov, neki da su u kruh za njemačke vojnike stavljali mljeveno staklo. Ispitivanja i mučenja u sjedištu tajne policije u Korolenkovoj ulici iznjedrit će prvu žrtvu. Mykola Korotkikh mučen je i ubijen, nakon što ga je Gestapo prepoznao kao prijeratnog člana NKVD-a. Po drugoj verziji, on je uhićen već nakon prvog susreta. Neki drugi igrači poslani su u logor Siretz na prisilni rad. Kuzmenko, strijelac gola, vratar Trusevych i onaj dribler, koji nije htio zabiti Klimenko, skončali su svoje živote u masovnom stratištu Babi Yar, jednom od najzloglasnijih mjesta ukrajinske povijesti. Prema navodima škotskog autora Dougana, kao znak odmazde za jedan partizanski napad upravitelj logora strijeljao je svakog trećeg logoraša, a igrači Starta stradali su upravo zbog “utakmice” i pobjede u utakmici smrti. Goncharenko, Tyutchev, Putistin i Svyridovskiy uspjeli su preživjeti rat, dočekali su dolazak Crvene Armije.
.jpg)
Spomenik igraima
Sudbina ostalih igrača ostala je do danas nepoznata. AndyDougan je napisao knjigu o utakmici naslova: “Dynamo, u obrani kijevske časti” S Douganom se ne slaže Tetiana Bykova, povjesničarka iz Kijeva. Bykova navodi da nema nikakvih dokaza kako su igrači pogubljeni zbog utakmice i da je prijetnji u poluvremenu uopće bilo.
Oslobođenje Kijeva i dolazak Crvene Armije nije donio igračima previše dobroga. Priča o klubu iz pekarnice i utakmici sa Flakelfom najstrože je zabranjena. U očima nove vlasti bio je to susret kolaboracionista, svaka slika sa Nijemcima bila je opasna po život. Umjesto heroja postali su izdajnici, živeći u stalnom strahu od progona. Nakon Staljinove smrti, priča o ekipi iz okupiranog Kijeva ipak dolazi u javnost, no verzija u kojoj su svi igrači skončali odmah nakon utakmice bila je službena, a linija između istine i mita, stvarnosti i legende postala je nejasna. Povijesne činjenice oblikovane su prema trenutnoj potrebi. Preživjeli igrači su rijetko, iz straha, istupali u javnosti, a njihove kasnije priče često su bile prepune detalja koji se ne poklapaju, priče ispričane u dubokoj starosti, kad se SSSR počeo raspadati. Nakon početnog negiranja, utakmica je postala simbol žrtve sovjetskog čovjeka i nacističkih zločina, simbol spremnosti da se umre zbog ideala, sovjetskih ideala. Od kolaboracionista i izdajnika, postali su službeni heroji. Podijeljene su medalje, podignuti spomenici, spoj sovjetske ideologije i ukrajinskog nacionalnog ponosa. Priča je oblikovana u skladu s potrebama ideologije i vlasti.
Goncharenko i Svyridvosky isprid drugog spomenika
Nisu samo Sovjeti mijenjali priču prema svojim potrebama. Famozna utakmica obrađena je te ekranizirana i na Zapadu i to kako. Escape to Victory film je Johna Houstona, koji je inspiriran kijevskim susretom. Igrači su umjesto Ukrajinaca bili saveznički zarobljenici, no njihova je pobjeda u patetičnoj, hollywoodskoj maniri happy enda bila dvostruka. Osim pobjede na terenu Pele, Stallone i društvo uspijevaju pobjeći iz logora. 2012.godine film o događajima u Kijevu je snimljen i u Rusiji, no i on je obojen političko-propagandnim tonovima, a Ukrajinci su prikazani isključivo kao njemački suradnici i izdajnici.
Jesu li ukrajinski igrači uistinu bili na poluvremenu i uoči utakmice izloženi pritisku da izgube teško je reći, nemoguće za dokazati. Jesu li suigrači ubijeni u logoru zato što su pobijedili Flakelf? Heroji ili samo ljudi koji su pokušavali preživjeti rat i njegove užase? Povijest traži materijalne dokaze, a svjedoci događaja već odavno nisu među nama. Gdje počinje narodna predaja, a završava stvarnost? Onima koji vjeruju, dokazi uostalom nisu ni važni. Oni će vjerovati u legendu o hrabrosti.
Stadion danas
Goncharenko je pred kraj života izjavio: ” Počela je očajnička borba za preživljavanje, koja je tragično završila za četvoricu naših suigrača. Nisu umrli jer su bili veliki igrači , oni su umrli , kao i mnogi drugi, jer su se dva totalitarna sistema sukobljavala, a oni su bili predodređeni postati žrtve tog velikog pokolja. Nismo mogli pustiti, sport je sport”
Stadion Zenit na kojem se odigrala “utakmica smrti” danas se zove Start, na njemu se ljeti igraju amaterske utakmice, a spomenik u pozadini malenog, zapuštenog stadiona podsjeća na jedan davni kolovoz i utakmicu, koja je ušla u legendu.
*Mykola Trusevych, Mikhail Svyridovskiy, Mykola Korotkykh, Oleksiy Klimenko, Fedir Tyutchev, Mikhail Putistin, Ivan Kuzmenko, Makar Goncharenko iz Dynamo Kijeva te Vladimir Balakin, Vasil Sukharev i Mikhail Melnyk iz kijevskog Lokomotiva činili su zajedno FC Start u ljeto 1942.godine.
Edo Zdravković
