Prije nešto više od mjesec dana u Maksimirskoj 128 održana je još jedna skupština, ništa manje besmislena i sama sebi dovoljna nego one prethodnih godina samo u nešto izmijenjenom sastavu, bez najveće zvijezde, ali ojačana klupskim i inim zaslužnicima poput Amre Peternel, Krešimira Antolića, Milana Bandića i Davora Šukera.Osim prethodno opisane skupštine, pažnju javnosti je privukao i 70 minutni film “Dinamovih 10” Ivice Blažička te predstavljanje knjige “Dinamo – povijest i zlatnih 10 godina” Miroslava Tomaševića. Naravno, oba sadržaja su bila izrazito prihvatljiva za skupštinu naviklu na samohvalu i blasfemično ne postavljanje pitanja, no ako stavimo djela eminentnih umjetnika Blažička i Tomaševića po strani, o čemu se zapravo radi? Tema je Dinamo i posljednjih 10 godina, kada Dinamo osvaja više trofeja nego ikad u povijesti, troši sredstva također više nego ikad u povijesti, a ima podršku manju nego ikad u povijesti i ono što je najbitnije – nikad nije bio manje Dinamo u povijesti. Ima li u tome prostora za zapitati su koliko su protekle godine bile zlatne budući da na kraju priče stoji istraga bankovnih računa u Tomislavgradu i Ljubuškom?
Osvajanje naslova započinje 2006. godine pod vodstvom preminulog, ali ne i zaboravljenog, Josipa Kužea, Dinamo igra odličan nogomet gdje glavnu riječ imaju Ćorluka, Modrić i Eduardo, a naslov se osvaja pred ispunjenim stadionom i sjajnom atmosferom koja tada nije podrazumijevala dijeljenje karata po osnovnim školama i “žicanje” besplatnih zanimacija za zube. Klub ima sve uvjete za daljnji razvoj na sinergiji, ali umjesto toga svaki faktor koji je nosio uspjeh narednih godina odlazi u svoj ekstrem. Treneri se mijenjaju kao na pokretnoj traci koja je isprogramirana na Felixa Magatha, a izbacuje s trake Jurčića, Čačića i Ivankovića. Svake godine pojavljuje se nova višegodišnja vizija bez stvarne volje da je se provodi s domaćim igračima koji ubrzo odlaze u inozemstvo, a momčad nose stranci sumnjive kvalitete. Kao nusproizvod polovnih rješenja atmosfera kopni, tribine su narednih godina sve praznije.
Nezadovoljstvo eskalira 2010. godine kada se naslov prvi put slavi tužnom atmosferom pred navučenih 500 ljudi (tako je atmosferu naime tada opisivao današnji glasnogovornik HNS-a Tomislav Pacak) te se klub postaje sve ono što Dinamo nije. Iste godine s radom započinje građanska inicijativa Zajedno za Dinamo (ZZD) koja zastupa prava članova i suprotstavlja se samovolji podobnih skupštinara.
Narednih godina, HNL, u čijoj sudačkoj organizaciji postoji skupina sudaca odijeljenih tankom linijom između onih koji su iza rešetaka i oni koji bi tamo trebali biti, te Lokomotivom kao pridruženom drugom momčadi Dinama gubi svaki natjecateljski smisao i vapi za promjenama i jednim iskrenim resetom. Međutim, politika vođenja “nema nikih problema” i “sjaši Kurta da uzjaši Murta” samo produbljuje ionako duboke probleme. Nije teško pogoditi da se knjizi i filmu koji se bavi proteklim godinama to ne spominje, te nastavljaju s brojenjem naslova u natjecanju koje nema smisla.
Svaki izlaz u europska natjecanja brutalno ogole slabosti, atmosfera se ne može kupiti novcem, a još manje motivirati ionako prebogate i nezainteresirane strance pa tako izuzev susreta s kvalitetom inferiornim protivnicima Dinamo dobiva europske pljuske od svake iole prosječne momčadi i obara negativne rekorde u skupinama Europske lige i Lige prvaka dok povremeno osvajanje bodova protiv Dinamo Kijeva, Astre ili Arsenala predstavljaju kao veliki uspjeh, iako je to skupljanje mrvica, iako u Europi prezimljavaju znatno skromnije momčadi od Dinama.
Mit oko financijske uspješnosti razotkriva pogled u financijske knjige, klub novcem puni UEFA, Grad Zagreb i polovna prodaja igrača (posrednici, menadžerski ugovori?). Sponzori, prodaja ulaznica i članarina kao zdravo tkivo su zanemariva stavka u proračunu. Ne spominje se niti 90 milijuna kuna minusa na kraju godine, niti više od 200 milijuna kuna kreditnih obveza, tada se mijenja kompletna paradigma i priča prebacuje na privatizaciju u kojoj će neki novi menadžer rješavati obveze, jer eto upravi ne bi bilo zgodno da moraju smisliti otplatu.
Protekla godina dugoočekivanim uhićenjima i kratkom povratku navijača dala je naznake nečega što vrijedi zlata, no do konkretnih pomaka će očito trebati proći još vremena, a do tada možete čitati o povezivanju zadnjih godina s povijesti Dinama i postavljaju pritvaranih činovnika na pijedestal, što koliko god se autori trudili, neće dogoditi.
Igor Žuraj
