Jorge Montealegre imao je samo 19 godina i bio je jedan od zatočenih na stadionu kada su FIFAmdash;ini službenici došli u obilazak stadiona. On i ostali zatvorenici morali su biti tiho, dok su im cijevi pušaka bile uperene u glavu. “Držali su nas dolje ispod, skrivene u svlačionicama i hodnicima. Držali su nas skrivene unutra, jer su novinari bili u pratnji službenika FIFAmdash;e… Činilo se kao da smo u različitim svjetovima.”
U kvalifikacijama za SP 1974. godine nakon završenog natjecanja po skupinama SSSR i Čile su se našli u doigravanju za odlazak na završnicu. Prva utakmica doigravanja odigrana je u Moskvi 26. 09. 1973. godine bez pogodaka. Bio je to dobar rezultat za Čileance za uzvrat koji se trebao odigrati 21. studenog iste godine, no zemlja pjesnika tih je mjeseci živjela dramatične dane. General Augusto Pinochet izvršio je u rujnu državni udar i svrgnuo demokratski izabranog predsjednika Salvadora Allendea (koji danas ima spomenik u Santiagu), a u državu uveo diktaturu. Tisuće su bile zatvorene, mučene i odvedene u smrt, a nacionalni stadion u Santiagu pretvoren je u veliki logor. Sedam tisuća političkih zatvorenika, odnosno onih za koje bi se posumnjalo da se protive diktatoru, držano je na velikom stadionu. Jorge Montealegre bio je samo jedan od mnogih kojima je stadion postao mjesto mučenja i užasa, metafora jednog diktatorskog režima.
U hladnoratovskom svijetu vijesti o događajima u Santiagu i cijelom Čileu došle su, naravno, i do Moskve. Sovjeti su odbili doći na stadion “umrljan krvlju”, a čileanskaJunta je sve zanijekala. Nikakvih kršenja ljudskih prava nema, sve su to izmišljotine! FIFA je morala intervenirati. Poslali su svoje predstavnike da pregledaju stadion, a pratili su ih i novinari. Kao u nekom lošem filmu, službenici su uspjeli NE VIDJETI i NE ČUTI nikoga i nijednog zatvorenika. U obilasku stadiona hodali su u svom nekom paralelnom svemiru. Na istom mjestu u istom vremenu samo par metara od Jorgea bili su u različitim svjetovima. FIFA je dala zeleno svjetlo za odigravanje utakmice, a Sovjeti su ispunili svoje prijetnje, nisu došli u Čile. Bio je to još jedan sramotni događaj svjetske nogometne organizacije.
Na polupraznom stadionu 21. studenog te godine, dva mjeseca nakon izvršenog državnog udara, na teren su istrčali Čileanci i sudačka trojka. Sudac je odsvirao početak utakmice, a ekipa u crvenim dresovima krenula je prema praznom golu protivnika i nakon nekoliko dodavanja zatresla mrežu. Semafor je pokazivao 1:0! Čile je “pobijedio” i plasirao se na SP u Njemačkoj, a jedan od igrača koji su nastupili bio je i Carlos Caszely. Prava sportska zvijezda Čilea, poznat i kao “Rey del Metro Cuadrado”, utakmicu je nazvao svjetskom sramotom. “Učinili smo najgluplju stvar u povijesti sporta!”
Uoči odlaska u Njemačku, reprezentaciju je primio čovjek u tamnim naočalama. U dvoranu je ušao pod kapom, ogrnut svojim plaštem i u pratnji tjelohranitelja. Carlos Caszely stajao je mirno, ruku je stisnuo i stavio iza leđa. Odbio je rukovati se sa gospodarom života i smrti. Bio je to jedan od prvih javnih protesta u Čileu protiv svemoćnog Pinocheta. Reprezentacija je otputovala u Njemačku, ali se nije proslavila. Odigrali su neriješeno s Istočnom Njemačkom i Australijom, izgubili od Zapadne Njemačke. No više od svih utakmica pamtilo se Carlosovo odbijanje rukovanja. Bio je to najupečatljiviji trenutak čileanskog puta, hrabar potez igrača mađarskog podrijetla.
Na kraju svoje karijere Carlos Caszely organizirao je oproštajnu utakmicu na istom onom stadionu na kojem su “igrali” sa Sovjetima 21. 11. 1973. Godina je bila 1985. Na tribinama se okupilo više od 80 000 gledatelja. Niti jedna televizijska kuća nije se usudila prenositi događaj, pribojavajući se mogućih proturežimskih skandiranja i poruka. Jorge Montealegre preživio je rudnike soli u Atacami, gledao je utakmicu znajući da je Caszely odbio rukovati se s diktatorom, znajući da je režim zatvorio i mučio i Carlosovu majku. Bio je to jedan od prvih masovnih izraza otpora režimu, na simboličkom mjestu čileanske, ne samo nogometne povijesti. U čast čovjeku koji je smogao hrabrosti.
Nakon pada režima Čile je prošao demokratizaciju, stadion je obnovljen 2010. godine i na njemu svoje utakmice igra reprezentacija Čilea i Universidad de Chile.
Edo Zdravković
