Danas starta još jedna nova godina za nas inficirane bijelom bojom. Ponešto se razlikuje od prethodnih, jer ima toliko nepoznanica, a medijska mašinerija upregla se da stiša onu uobičajenu euforiju s početka sezone.
A meni se to baš sviđa. Svi koji redovito posjećuju Hajdukove utakmice već godinama, znaju da se vadimo iz mulja, mulja koji nam je već ulazio u nos prije nekoliko godina, a sada se polako, ali sigurno izvlačimo.
Međutim, dok se mi izvlačimo iz mulja, oko nas je živo blato, puno nekih čudnih likova koji usput lupaju po nama letvama.
Mulj nam je sada negdje iznad koljena i nema teoretske šanse da naš klub potrči onako kako bismo htjeli, ne još, ali činjenica je da bez isušivanja živog blata koje nas okružje i uklanjanja tih čudnih likova, neće ni imati gdje potrčati.
Samo se nadam da za početak više neće lupati letvama po starcu koji se iz tog mulja izvlači, nadam se da će ga pustiti na miru.
Ovaj nedostatak euforije dobra je stvar, jer očekivanja su svedena na realnu mjeru, od vodstva kluba opinion makeri su napravili redikule, tako da će za one koji stvar prate samo površno svaki uspjeh biti iznenađenje. Nažalost radi se o većini navijača.
Hajduk ima par milijuna navijača, a niti 40 tisuća članova. To realno jest uspjeh, s obzirom na zadnjih nekoliko godina, ali zapravo je tužno. Uz tih skoro 40 tisuća članova, možda 5 ili 6 tisuća pretplatnika, ove godine možda i manje.
A to je tužno. Često sam izvan Splita, pa razgovaram s onim Hajdukovcima koji dnevnu dozu informacija crpe iz Slobodne Dalmacije, Sportskih Novosti i s televizije. Ostanem užasnut količinom idiotarija koje čujem.
Uzimaju me za nekoga tko je upućen, jer eto, znaju da sam na svakoj utakmici, znaju da tamo nešto i pišem o tom Hajduku, znaju da i na gostovanja odem. Ali kad im kažem ono što mislim, tvrde da nemam pojma, jer čitali su oni u Sportskima.
Nakon toga bude mi jasnije zašto moj klub ima tako malo članova. I još manje pretplatnika.
I zato molim kolege iz navedenih tiskovina da nastave. Gadite Hajduka, pričajte kako ga vode recepcioneri, kako njime vlada ulica, kako su treneri početnici i neznalice, kako su navijači Orjunaši.
Nastavite, molim vas.
Jer što ga više lome, to ga volim jače. A svakim danom uvjerim barem jednog da lažete. Znate kako kažu; zrno po zrno – pogača. I kad tad će sve doći na svoje.
Znam da ćete i tada vi biti u prvom redu novinarske lože te spremno pisati pangerike o uspješnom Hajduku, kojem ste i vi dali obol.
A ja? Ja ću i dalje biti sretan na svom Istoku.
Goran Antonijević
