U Elbasanu je odigran dugo očekivani derbi dvaju međusobno omraženih reprezentacija, i s obzirom na događanja i epilog prve utakmice, dugo se negdje nije očekivao vatromet na tribinama i terenu kao ovdje. Ali kako to obično biva, očekivanja su debelo preletila stvarna događanja i Srbija je u jednoj kontroliranoj utakmici došla do pobjede u zadnjim trenucima i time stavila u Albaniju u malo težu situaciju. Sada joj treba pobjeda u zadnjem kolu kod Armenije da bi se plasirali na EURO nauštrb Danske, u suprotnom će u baraž.
Prvo poluvrijeme
SRBIJA U NAPADU / ALBANIJA U OBRANI
Srbi su imali očigledan problem u organizaciji napada, a to su preveliki razmaci između linija. Posebno se to odnosi na prostor između vezne i ofenzivne linije, koji je znao iznositi i po 30 metara, što je prisiljavalo srpske braniče i veznjake da dugim loptama traže napredak napada. U tim situacijama visoko postavljena prednja linija tražila je Mitrovića koji se pomjerao prema krilu na kojem su bili Tadić i Kolarov, očigledno očekujući da ć time imati kvalitativnu prednost u tom dijelu terena.
Albanci su se branili u vrlo uskih 4-1-4-1, s tim da je uvijek po jedno krilo često narušavalo balans napuštajući svoju stranu bespotrebno se uvlačeći blizu svojeg pivota iako Srbija nije tražila višak u sredini. I dok je s jedne strane to davalo mogućnost gostima da brzom loptom na beka probiju prvi obrambeni blok, istovremeno je albanska brojčana nadmoć u sredini terena onemogućila Matića i Milivojevića da iskontroliraju loptu i oplemene je pasom prema slobodnom igraču. Prvih 20 minuta kronično je falio dodatni srpski igrač u toj zoni, koji bi se spustio između dva pivota ili barem malo ispred njih i dao veću šansu da se osvoji pokoja ničija lopta na sredini igrališta. Srpski bekovi su i u završnici dobivali dosta prostora, ali su zbog profila svojih igrača (jedino se Mitrović nudi kao skakač) odgađali centaršut i dozvoljavanjem Albanacima da se namjeste u niski blok ostajali zagušeni s loptom na strani.
Baš su rigidne linije kretanja i jasna podjela po linijama (malo igrača koji prelaze u “višu” ili “nižu”) priječili bolji protok lopte i organizaciju napada. Prednji red bio je dosta statičan, posebno u prvih 30-ak minuta utakmice. Nakon 30-ak minuta ključan potez dotad – Ljajić počinje igrati vidno niže, čime Srbi izjednačavaju brojnost u centru terena, tjeraju albanske “osmice” da se povuku i pomognu Bashi i ne ostave ga samog s Ljajićem, što je na polubočnim pozicijama na centru terena dalo mnogo više vremena Matiću i Milivojeviću na lopti. Srbi su u zadnjih 20-ak minuta prvog dijela pokazali daleko najbolje od obje ekipe na utakmici.
Albanci su se branili s deset igrača iza lopte, ali imali su dosta nekoordinirane presinge u prvoj liniji, posebno kada su srpski pivoti mogli zauzeti bolje pozicije – tu su se malo iracionalno trošili u pokušavanju pritiska sa 2 igrača protiv srpskih 4, bez potpore iza svojih leđa.
ALBANIJA U NAPADU / SRBIJA U OBRANI
Albancima kronično fali kvalitete. U svakoj liniji, posebno u kreativnom sektoru u vezi, bilo nekim playmakerom u sredini terena, bilo brzim i driblerskim moćnom ofenzivcem na krilu. Baš jako skromno, i time više možemo cijeniti njihov uspjeh.
U drugoj i trećoj fazi napada su užasno “primitivni”, napadaju s puno premalo igrača pa im se često događa da moraju šutirati iz koraka sa 35 metara samo da ne izgube loptu, ali imaju par interesantnih ideja.
Prije svega je ona da uz aut liniju bek i krilo igraju vrlo blizu jedno drugome, i jednom kada se tu dovuče lopta ne traže prodor uz liniju, već osmica na toj strani protrčava u dubinu i dijagonalnim pasom prema njemu se stvara višak – srpski blok i kompaktnost između obrane i vezne linije spriječili su neki konkretniji plod iz ovakvog koncepta, ali čisto solidna ideja izgleda na momente.
Najveći problem im je zapravo u kontranapadu – budući da su prepustili loptu i čekali grešku (nekoordinirani presing im je donio tek 1 ukradenu loptu u prvih sat vremena) – “trkače” nemaju uz krilo već u sredini terena, pa dubinskom loptu koja ide prema stoperima, a ne od njih (prema liniji) idu na mlin sporom Ivanoviću koji je presjekao hrpu lopti baš zato što se nije morao micati daleko od centralne pozicije.
Srbi su se branili u 4-2-3-1 općenito, solidno izgledali u obrani, na momente pritiskali i davali Albaniji jako malo prostora na lopti (pa i obrani), ali tek protiv plemenitijih ekipa valja donositi zaključke.
Drugo poluvrijeme
Sjajna izmjena kod Albanije koja je okrenula tok utakmice – sada su Albanci stajali u 4-4-2 bloku, sa špicevima koji su ometali protok između trojice srpskih veznih igrača i stajali u zonama u kojima su ona dva vanjska vezna Srbije u prvom dijelu inicirala ulaske u zadnju fazu napada. Defenzivno su sada bili mnogo stabilniji, a Srbija je teško pronalazila bekove koji su jedini imali prostora, a zapravo su igrali dosta rigidno (u par navrata je tek Kolarov otrčao visoko, čime je povukao krilo duboko za sobom što je narušilo albanski plan igre u defenzivi). Man marking na veznjake i Kolarova značio je počesto i 6 igrača na polovici Srbije i tek nakon kakvih pola sata igre u drugom dijelu kada Tošić prilazi na češćoj bazi i daje Srbiji opciju viška u sredini. Treba reći i da je Mitrović u ovakvom tipu utakmice igrač manje na terenu, jako limitiranih kretnji i izgleda kao da jedva čeka naguravat se sa stoperom i u igri i nakon sučevog označavanja faula.
Srbi su sada lakše gubili loptu, a ponovo je došao na vidjelo problem igre prednje linije – čak nije to statičnost u klasičnom smislu, nego nekad baš suprotno – pretjerana, ubrzana kretnja. Prednji igrač, da bi odvukao igrača za sobom i otvorio prostor nekom iz druge linije, tu kretnju mora napraviti u situaciji kada je on realna opcija za pas. Srpska krila su to radila puno ranije, i tako neaktivne bi ih Albanci jednostavno puštali suigračima na preuzimanje čime su zadržavali formu.
Utakmica je u šansama dala malo i u drugom dijelu, mahom nakon izoliranih incidenata, ne kao plod nekog sustavnog stvaranja prednosti.
Do kraja dva Ljajićeva poteza kakve albanski igrači ne mogu napraviti ni na PES-u i Srbi zasluženo odnose tri boda. Ne znam za ostatak GPB-a, ali moje simpatije su u zadnjoj utakmici na strani Albanaca, mislim da ne postoji u Europi ekipa koja ima bolji omjer kvalitete kadra i rezultata koje postižu.
Vice Karin (General poslije bitke)
