Search
Close this search box.

Sport – poluga koja spaja ili razdvaja nacije?

Razmišljajući o sportu i sportašima, malo tko se zapita što to moderni sport predstavlja, posebno u ovoj regiji. Bliža prošlost obilježena je ratom, koji je poslužio kao alibi postratnom ispoljavanju nacionalizma. Pretače li se takva stečevina i u profesionalni sport? Koristi li se sport za promociju nacionalizma? Može li sport postati zajednički nazivnik u izgradnji boljih međuljudskih odnosa na području bivše države?

Suočavajući se s ovim pitanjima, te tražeći odgovor na njih, nastao je dokumentarni film Znam šta je ofsajd. Autorica filma je Arijana Saračević Helać, novinarka koja je ratne godine proživjela u okupiranom Sarajevu. Svakodnevni život prepun neizvjesnosti, svaki korak ulicom kao ruski rulet, poslužio je kao motiv za snimanje ovog filma, koje je dio serijala od pet dokumentaraca, nastalih u okviru projekta Živjeti zajedno. Projekt provode Nezavisno društvo novinara Vojvodine, Udruženje BH novinari i organizacija forumZFD.

Glavna priča filma tragična je sudbina poznatog rukometaša Gorana Čengića, stradalog od ruke crnogorskog boksača Veselina Vlahovića, koji je u potrazi za boljim uvjetima treninga došao u Sarajevo, no na kraju je izmanipuliran i iskorišten kao hladnokrvni egzekutor. Čengić je ubojstva pokušao spasiti susjeda, doktora Husniju Čerimagića, da bi na kraju obojica stradali. Kao motivaciju za snimanje filma, Saračević Helać je istaknula:

– Ovaj film je bio jedan veliki izazov za mene. Kada smo predlagali teme, ja sam bila zadnja koja je predlagala, i u sekundi mi je sinulo da pokušamo nešto ovakvo snimiti, iz razloga što je Nataša Čengić, Goranova majka, moja prijateljica, stoga je moja prijateljska dužnost bila da proširimo istinu o Goranu Čengiću. Istinu o ljudskim vrijednostima i suživotu kroz njegov lik i djelo. Mnogo je dobrih ljudi u našem gradu izgubilo život, spašavajući svoje sugrađane, ali jedan od najpoznatijih je upravo Goran Čengić.

Producent filma je Dinko Gruhonjić, novinar iz Novog Sada. O motivima za snimanje ovog filma, rekao je:

– Glas malog čovjeka u njegovim lokalnim sredinama danas nitko ne čuje. Zašto glas malog čovjeka? Jer se na područjima bivše države ratni zločinci često tretiraju kao heroji, a oni zdravi razumi, koji se toga stide, prečesto ostaju u sjeni. Oni su zapravo u većini, ali tihoj većini. Mi kroz ovaj film pokušavamo pokazati na primjeru poznatih sportaša kako se od takve agresivne i glasne grupe ljudi treba ograditi, te pokazujemo brojne pozitivne primjere koje treba slijediti. Nadamo se da ćemo jednog dana izaći iz ovih katakombi, možda se pojaviti i na javnim servisima u Hrvatskoj, Srbiji, BiH, vjerujem da bi to bilo jako zanimljivo.

Na prigodnoj tribini, sudjelovao je, između ostalih, i Ivan Ergić, nekadašnji reprezentativac Srbije u nogometu:

– Film je odličan i malo tko će ostati ravnodušan na njega. No uz sve ono pozitivno što je istaknuto, prvenstveno sport kao ujedinjujući element, te sportaši kao poveznica i svojevrsni most između zaraćenih strana, treba naglasiti i da se na ovu tematiku može snimiti mnogo više filmova s negativnim primjerima ponašanja sportaša i navijača.

Film donosi inspirativne priče Mirze Delibašića i Kreće Ćosića, kao i svjedočanstva Bogdana Tanjevića, Dragana Kapičića, Zdravka Čečura i Dejana Bodiroge. Razvijajući ideje za film, te istražujući sve mogućnosti da film što bolje dočara problem podijeljenosti na ovim područjima, autorica je došla do gore navedenih osoba, a u filmu se možemo uvjeriti koliko su oni zapravo bili i ostali veliki, usprkos neviđenima podjelama i netrpeljivosti među nacijama. I sama autorica kasnije je naglasila kako je film svojevrsna zahvala njima, jer su pokazali da se prijateljstvo i dobra djela mogu izdići iznad ratnih zbivanja i politike, a na pragu sličnog razmišljanja je i Ergić:

– Ovo su obično situacije kad ispliva ono najbolje ili ono najgore u ljudima. Primjeri iz filma su sjajni i pozitivni, ali treba imati na umu da se mnogi sportaši u nekom dijelu svoje karijere još uvijek formiraju kao osobe, te da mnogi od njih nisu dovoljno obučeni da budu socijalno svjesni i da budu moralna avangarda.

Kao jedan od protagonista filma pojavljuje se i Ivan Đurić iz Inicijative mladih za ljudska prava, te jedan od najzaslužnijih za pokretanje prošlogodišnje inicijative Navijaj za komšije. Tada se u Beogradu, u Kulturnom centru Grad, organiziralo gledanje utakmica Hrvatske te Bosne i Hercegovine na Svjetskom prvenstvu u Brazilu. I ne samo gledalo, već i navijalo za susjede, dojučerašnje sunarodnjake. Nažalost, ovaj slučaj samo je kap u moru negativnih primjera, a kao jedan od zanimljivijih slučajeva povjesničar Dragan Markovina ističe dodatne kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 2010. Godine u Južnoj Africi, kada je Bosna i Hercegovina poražena od Portugala:

– Lijepo je da ovakve inicijative postoje, ali na samom terenu kada se suočite s nečim takvim zapravo vidite o kakvoj se podijeljenosti radi. Pa tako imamo primjer Mostara, u kojem jedan dio potpuno euforično dočekuje dvomeč s Portugalom, dok u drugoj polovici grada vlada neviđeno mrtvilo i nezainteresiranost za te utakmice. I možemo mi polemizirati zašto je to tako, ali činjenica je da će vjerojatno proći još dosta vremena prije nego se stvari dovedu u neku normalniju poziciju.

Cilj inicijative Navijaj za komšije bio je poslati drugačiju poruku od one koja se šalje sa stadiona, a koja je prečesto nacionalističkog karaktera. Upravo zbog toga, Dragan Markovina i Dinko Gruhonjić imaju zanimljive stavove kada su u pitanju nastupi reprezentacija, pa je tako Markovina naglasio:

– Ja navijanje za nogometne reprezentacije na ovim prostorima vidim kao jedno ispoljavanje novog vida nacionalizma. Zbog toga kada igra Hrvatska, nekako kao da navijam protiv Hrvatske, jer ambijent u kojem se pobjede reprezentacije motivirane nacionalizmom slave, je odbojan i suprotan mojem svjetonazoru.

Gruhonjić je također ogorčen ponašanjem navijača, tj. njihovim slavljenjem pobjeda, no nije se ograničio samo na nogomet:

– Sa mnom je slično kao i s Draganom, pošto i ja u Srbiji navijam protiv Srbije. I dok traje utakmica, ja navijam za naše igrače, no na kraju utakmice shvatim da će u slučaju velike pobjede nastati “rusvaj” po srpskim gradovima, slavlje na jedan divlji, barbarski način. Sjetite se samo vaterpolskog finala iz Kranja, gdje je Srbija i Crna Gora pobijedila Hrvatsku u finalu. Poslije te utakmice, tzv. navijači slupali su centar Novog Sada, osvojenom zlatu unatoč. Ili Novak Đoković, jedan pristojan čovjek cijepljen od nacionalizma, za razliku od njegovog oca. Cijeli folklor koji prati njegove pobjede je odvratan. Slavlje s tri podignuta prsta, koje ne mogu da me ne asociraju na 90-e i što je sve pod ta tri prsta počinjeno. I to nema nikakve veze sa sportom i tu se radi o suštinskoj zloupotrebi sporta. Pozitivan primjer je košarkaška regionalna liga, koju skoro nitko niti ne doživljava. Postalo je normalno da Crvena Zvezda dođe u Zagreb, pobjedi Cibonu, hvala Bogu i to vrijeme je došlo, a da nikome zbog toga ne padne na pamet potencirati bilo kakve nerede zbog toga. Čak smo svjedoci toga i da navijači Zvezde u zadnje vrijeme dolaze na gostujuće utakmice s Cedevitom. Njihov broj nije velik, ali pokazuje jedan izrazito pozitivan primjer.

U nastavku priče, Gruhonjić većinu krivice prebacuje na navijače i politiku, dok su sportaši uglavnom ti koji smiruju strasti na terenu:

– Sami sportaši nisu “falš”, već su to navijači. Krenimo od slavne i nikad odigrane utakmice Dinama i Crvene Zvezde na Maksimiru. I tada je Arkan, budući ratni zločinac, bio zna se čiji eksponat. On tamo nije išao u svrhu praćenja sporta. Sport je tada bio iskorišten kao oružje za izazivanje najnižih strasti, a tome nisu kumovali sportaši, već sve ono što ide oko sporta, pa čak i dan danas, kada je situacija u Srbiji ista kao tada. Danas su vođe navijača narko dileri, direktno postavljeni od policije, i ti navijači se s vremena na vrijeme koriste da zakuhaju uzavrele strasti.

Cjelokupna situacija vrlo je zabrinjavajuća. U Hrvatskoj je aktualan primjer Josipa Šimunića, koji je unatoč animiranju publike na fašistički poklič, postao pomoćni trener u seniorskoj reprezentaciji. Danas govori kako bi ponovno postupio isto, uz napomenu da bi bio još glasniji. U moru aktualnih primjera, Saračević – Helać ističe dva iz Bosne i Hercegovine:

– Što se tiče BiH, gdje mala djeca znaju sve o podijeljenosti zemlje, posljednje dvije utakmice u kojima je nogometna reprezentacija osigurala dodatne kvalifikacije, pokazale su se kao pozitivan primjer. Odlučujuće pogotke zabio je Milan Đurić, Srbin iz Bosne, postavši tako idol i mladih i starih, natjeravši naciju da, barem na nekoliko dana, zaboravi na Džeku, Pjanića i druge. Osim toga imamo još jedan pozitivan primjer, kada je mostarski boksač Damir Beljo, Hrvat iz Hercegovine, na boksačkom meču u Širokom Brijegu zaustavio zvižduke na intoniranju bosanskohercegovačke himne. Stvari kao da napokon sjedaju na svoje mjesto, iako će proći još dugo vremena do potpune normalizacije stanja. A tome svemu su dijelom kumovali i mediji, koji stvaraju takvu atmosferu da bude neobično kada utakmica susjedskih zemalja prođe bez nacionalističkih incidenata.

Da bi se dogodilo nešto što bi poništilo nacionalizam i svojevrsni fašistički rat u kojem mi živimo, da bi se ta teorija “krvi i tla” suzbila, ljudima treba stvari prezentirati tako da realno sagledaju sve aspekte nečijeg ponašanja. U potrazi za takvim rješenjem, Gruhonjić je dao vrlo zanimljiv primjer:

– Spomenuo bih Dejana Bodirogu, sjajnu osobu, no koja se ne voli eksponirati u javnosti. Dok je igrao košarku, bio je jedan od simbola srpskog patriotizma. A što mislite koliko ljudi (govorim o nacionalistički orijentiranim ljudima) u Srbiji zna, da je tog istog Dejana Bodirogu, Hercegovca iz Trebinja, Krešo Ćosić doveo u Zadar, grad koji je u percepciji prosječnog građanina Srbije ekstremno ustaški grad. Isti oni koji bi to običnom građaninu zamjerili, njemu progledaju kroz prste jer to je Dejan Bodiroga, ikona pravoslavna, srpski borac…seks, droga, Bodiroga. A oni nemaju pojma da je Bodirogu kao igrača stvorio upravo Ćosić, i da mu je Bodiroga zahvalan za cijeli život. I to je bio jedan od razloga snimanja ovog filma. Ako bi ljudi s iskrivljenim pogledom na zbivanja u ovoj regiji, vidjeli što su njihove nacionalne veličine zapravo radile, i koliko su to savršeno normalni ljudi neopterećeni nacijama i vjerama, možda bi i oni preispitali svoje stavove.

U nastavku priče, pokrenula se tema današnjeg stanja u sportu, surovog profesionalizma i kapitalizma koji su preuzeli sport. Markovina smatra da je silan novac jednostavno zagušio fair-play na terenu, pošto se ne biraju sredstva da se dođe do pobjede. Kompeticija je prevelika te se izgubilo klasično poštivanje sportskih protivnika na bazičnoj razini. I ne samo to, već možemo postaviti i pitanje kakvu vrstu osobe sport stvara, a Ergić je, kao bivši profesionalac, dobro upoznat s tom situacijom:

– Vrlo je zanimljivo analizirati koju vrstu osobe sport stvara. Sportaši nisu obučeni da budu nacionalisti, već da budu konformisti. Tribine su često mjesto na kojem se ispoljavaju razne nacionalističke parole, te po onome što sam imao prilike vidjeti kao aktivan igrač, mnogi nogometaši imaju strah da budu proglašeni kao nepatrioti. To je tzv. nacionalistički superego koji njih tjera da se ponašaju konformistički. Iz svog iskustva mogu potvrditi da su igrači dosta podložni tome i čitavoj euforiji te vrste. Nedavno smo imali situaciju kada su kadeti Bosne i Hercegovine postali prvaci Europe u košarci. Njih je u Sarajevu dočekalo 50 tisuća ljudi. Zamislite kako se u tom trenutku osjeća dječak od 15 ili 16 godina kada to doživi, što to izaziva u njegovom duhu, da li se on može razvijati na normalan način kada navijači od njega prave Boga već u tim godinama? Danas su rezultati i uspjesi potpuno zanemarili pravilan odgoj djece, a to sigurno nije dobar put. Mislim da je u prošlosti taj pedagoški element bio mnogo važniji nego danas, kao i to da su sportaši prije 30-ak godina bili obrazovaniji. Recimo, danas su neki nogometaši praktički predmet podsmijeha zbog svojih izjava. Osim sportaša, moramo se zapitati i kakvu vrstu čovjeka na tribinama stvara sport? Nije problem samo u onima na terenu, već gotovo ista pravila vrijede i za one na tribinama.

Za kraj je Gruhonjić istaknuo kako se problemi na tribinama mogu vrlo lako riješiti, samo ako za to postoji politička volja. Trebaju se uspostaviti čvrsti mehanizmi koji će sankcionirati ne samo paljenje baklji, već žestoko se obračunati sa svakim vidom nacionalizma na tribinama.

– Ti koji pale zastave, jednostavno se moraju kazniti zatvorom. To je vrlo jednostavna stvar i neće se dogoditi paljenje zastave, ukoliko se izvrši preventivno hapšenje. Donese se zakonska odredba za to i efikasno se riješi problem. Kao što su se Englezi riješili huligana, tako možemo i mi. Gledam utakmice Liverpoola na Anfieldu, i to je često kazališna atmosfera. Zar doista mislite da su Englezi odjednom postali pristojni, ili se radi o tome da su se obračunali s izgrednicima? Ako su oni mogli riješiti taj problem, onda ne vidim zašto ne bismo i mi.


Ivan Mušlek

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za pluralizam u sklopu projekta “Ilegalne potpore u sportu, “legalne potpore” u diskriminaciji.”


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 0,49 € s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.

Zadnje objavljeno

Twitter