Proteklog je vikenda na svijetu odigrano na stotine utakmica, neke su bile ljepše, neke neizvjesne, a na nekima je pak navijački dekor doprinio ukupnom dojmu. No, teško da je ijedna utakmica bila istodobno lišena neizvjesnosti, nogometne ljepote, navijača i smisla kao ona Dinama i Lokomotive. U nogometnom besmislu, kakvog samo HNL može prirediti, sve je bilo jasno od početka. Ili čak i prije. Od onog trenutka kada je trener jedne ekipe u utakmici za bodove, protiv gradskog rivala, odlučio odmarati dva ponajbolja igrača. Bila bi to priča za naslovnice, da se ne radi o HNL-u, ovdje smo na to već navikli.
Domaću je javnost, naviknutu na apsurd i odsustvo logike, okupirao zato dvojbeni jedanaesterac u Splitu. Na stranu incestuozan odnos klubova iz Zagreba, izmicanje, razmjene igrača i raskidi ugovora, na stranu odmaranje najboljih pojedinaca Lokomotive, priča dana je utakmica iz Splita. Bijeli su bili slabi i inertni, jalovi. Kao da je negdje u Turskoj nestala igra iz prvog dijela sezone, kao da se negdje na toplim obalama turskog dijela Mediterana izgubio Burićev Hajduk.
No, Hrvatima su naslovnice vrištale o Mujanovom simuliranju, kojim je Hajduk pobijedio Zagreb. Unatoč činjenici da je čak i trener Zagreba izjavio da nije siguran je li penal bio ili ne, da igrač Zagreba u duelu sa mladim Hajdukovcem prvo ističe da nije siguran u postojanje kontakta, da bi kasnije tvrdio da ga nije ni dodirnuo, jedan bi dvojbeni kazneni udarac postao konačni dokaz da su svi oni isti.
Čak i da kazneni udarac nije bio, o simuliranju ne može biti govora. Pad mladog Hajdukovca ni u usporenoj snimci ne izgleda prenaglašen i glumački. Uistinu ni najveći svjetski glumci ne bi mogli tako uvjerljivo odglumiti onakav pad. Dio domaćih medija i zagovornika trenutnog stanja kao da je jedva dočekao sporni jedanaesterac za Hajduk, kao da će jedna (dvojbena) pogreška staviti znak jednakosti između svih.
Pogreška nije problem nigdje na svijetu kada je ona slučajna i nenamjerna. No kada se radi o sustavnom “guranju” jedne ekipe, kada se toj ekipi uporno sude nepostojeći penali, a njima se ne vide ruke u kaznenom prostoru. Problem je kada se jednoj ekipi uporno dopušta agresivna igra i gleda kroz prste, a protivnika hladi kartonima i za benigan prekršaj. Problem je kada godinama ne postoji jednak kriterij za sve. Problem je kada postoji presuda u aferi “pošteno suđenje”, a nitko od izvršitelja tog kaznenog djela nije izveden pred lice pravde. Problem je kada od 100 pogrešaka 99 ide u korist jedne ekipe. Problem je kada jedna ekipa ne želi pobijediti drugu i kada odmara najbolje igrače, a novinari izmišljaju razloge opravdanja, kojima ni djeca ne bi povjerovala.
U društvu prepunom nepravde stvar je dovedena do vrhunca. Klub nad kojim se nogometni sustav iživljava dobio je penal koji to eto možda nije bio. Odsustvo kriterija i logike, apsurdni zakoni koji vladaju domaćim nogometom zahvatili su i dio javnosti i medija. Od Hajduka se traži da namjerno promaši penal.
Navikli smo valjda da se protivniku tolerira igranje rukom u vlastitom kaznenom prostoru pa onda ovaj nije dovoljno jak, uvjerljiv. Licemjerje je doseglo vrhunac kada isti traže od splitskog kluba da bude apsolutno čist, dok s druge strane traže smiješne izlike za odsustvo dvojca s Kajzerice.
Kada licemjernu logiku ogolimo do kraja tu se ipak krije skriveni kompliment. Podsvjesno i najveći protivnici splitskog kluba i njegovog puta priznaju da Hajduk ne spada u močvarno društvo.
