Mnoge bitne stvari nekako se spontano dogode. Tako je i moje učešće u Društvu prijatelja Hajduka u Zagrebu krenulo, odlukom da hodam do doma nakon posla. I sretanjem grupice poznanika s kojima se otišlo na piće. Jedna stvar vodila je do druge i odjednom mdash; ideja za osnivanje DPH Zagreb bilo je tu. Ako ikad bude pisana povijest nastanka, biti će pomalo ironično da je prvi sastanak održan u kafiću koji je klasično Dinamovo uporište.
Koja je glavna motivacija bila? Institucionaliziranje ideje socios upravljanja klubom. Svi koji su od početka u priči s DPH Zagreb su pobornici ideje članskog upravljanja, svi mi zbilja vjerujemo da je Hajduk “Dite puka” i svi mi ne želimo da ovaj klub jednog dana bude najobičnija franšiza nekog tamo gazde iz Bijelog svijeta. A nismo željeli da naše ideje i želje kanaliziramo preko Facebookmdash;a, foruma i sličnih internet bojišnica. Htjeli smo napraviti nešto, postati dio priče i operativno pomoći onome čemu težimo mdash; što većem broju članova HNK Hajduka. Dosta je bilo priče i ćakule, trebalo je zbilja nešto raditi.
Lanjsko ljeto tako smo započeli jednu priču, iako većinom neiskusni kad su udruge u pitanju. Na sreću, imali smo dovoljno ljudi raznih profila da se nekako snađemo u toj kakofoniji propisa te složenosti stvarnog funkcioniranja. Dobro je tu došla i pomoć Hajduka, prije svega Odjela za članstvo, koji je bio na usluzi kad je trebalo.
I gdje smo sada? Još daleko od cilja. Bez prostora, bez nekih sredstava, gotovo da hodamo gradom i povlačimo ljude za rukav da se učlane. No, u isto vrijeme, spremnost ljudi da pomognu, da ustupe prostore za gledanje Hajduka ili organiziranje kakve prezentacije, to pokazuje da jedna ljubav veže sve. Kad vam mladi čovjek, od svojih dvadesetak godina, uđe u prostoriju i kaže “ljudi, ja sam još jedan Hajdukovac u Zagrebu, ali se nisam još učlanio, smijem li gledati utakmicu s vama”, čovjeku dođe milo oko srca. I shvati nekoliko stvari.
Prva je da se sve ovo isplati. Trud oko organiziranja Društva prijatelja, povećavanje baze članstva, sve je to nešto ljudski ispravno i zato se isplati ponekad i biti malo premoren. Drugo je da se stvara velika stvar. Jer, svemirska pravda jednostavno mora postojati, a previše je dobrih vibracija oko ovog što Hajduk sada jeste da to ne uspije na kraju. Ne da će uspjeti, nego će biti uzor jednog dana. Ono kako mi danas gledamo na Benficu i Borussiu Dortmund, tako će se jednog dana gledati na Hajduk.
Socios model je sve. Jer nogomet nikad nije bio amerikaniziran sport, s navijačima koji se dolaze par sati zabaviti na stadion, pojesti hrenovku, popiti gazirano piće i kupiti onaj glupi glomazni prst. Nogomet je u Europi sredstvo identifikacije, kulturna baština, duša nekog kruga ljudi. Zbog nogometa se plače, veseli, nekad i tuče, a nije da se zbog nogometa jedu hrenovke. A zbog svega toga, samo princip s članskim upravljanjem zapravo definira nogomet u onim granicama u kojima je to potrebno. U kojima to nešto znači.
