Mnogi od Vas jamačno nisu čuli za “goalball”. Riječ je o specifičnom sportu kojim se bave slijepe i slabovidne osobe, a glavni protagonisti našeg teksta djeluju kao klub “GKS Zagreb” koji ujedno predstavlja i državu kao odabrana vrsta na međunarodnim natjecanjima.
O ovom, poprilično zahtjevnom paraolimpijskom sportu (o čemu će biti riječi kasnije) imali smo čast popričati s Kristijanom Dodigom, igračem i predstavnikom kluba, koji inače radi kao kiropraktičar:
– Mnogi su gledali futsal za slijepe, ali toga kod nas nažalost nema. Članovi našeg kluba pokušali su to pokrenuti, ali jednostavno nije nikad zaživjelo. Nije zaživjelo zbog niza okolnosti – nedostatka tehničkog osoblja, opreme, nedovoljnih izdvajanja od strane pripadajućih saveza za razvitak tog vida sporta, organizacija dvorane.. Klub nije u mogućnosti sam realizirati te potrebe. Ali ne žalimo se, “goalball” je sjajan sport.
Kakva su pravila “goalballa” i kako se igra? Posjetivši naše sugovornike na treningu, uvjerili smo se da je sport izrazito dinamičan, jednostavan i zanimljiv.
Svaka ekipa igra s tri igrača. Teren je dug 18 metara, podijeljen u 3 zone od šest metara a širok je 9 metara. Na kraju terena nalaze se golovi široki kao i teren (9 metara), a visine 1,30 metara. Sva potrebna obilježja na terenu koja služe igračima za orijentaciju i sucima za pravilno suđenje (out i gol linija, zona obrane, zona ispucavanja i sredina terena) obilježavaju se špagama koje se lijepe za parket samoljepljivim trakama zbog taktilnog prepoznavanja. Igrači golballa zbog ravnopravnosti u igri moraju nositi neprozirne naočale, a od ostale opreme trebaju štitnike za koljena i laktove i suspenzor.
Igrači ne dolaze u fizički kontakt, zona u kojoj svaka ekipa operira je unutar 6 metara od vlastitog gola (zona obrane i napada).
Cilj igre je rukom ubaciti loptu u suparničku mrežu, dok suparnik brani gol, tako da jedan pokriva sredinu gola a druga dva svaki po jedan kut. Lopta je zvučna i teška kilogram i 250 grama. Jedino pravilo kod bacanja jest da lopta mora taknuti i prvo i drugo polje po dužini terena, u suprotnom se svira penal za suparničku ekipu. Penal se izvodi na način da samo jedan igrač (onaj koji je skrivio penal) brani cijeli gol, pa je konverzija izrazito visoka.
Ovako izgleda osnovni obrambeni stav:
NULL
Nisu rijetke scene atraktivnih obrana, poput ove:
NULL
Dok ovako izgledaju šutevi:
NULL
Kadar iza gola koji daje možda bolju perspektivu:
NULL
Da je sport sve samo ne lagan, uvjerili smo se sami okušavši svoje znanje i sreću. Lopta teška kilogram i 250 grama “još je teža” kad ju bacate dvaput po dvanaest minuta, koliko traje meč. Pravih pauza i prekida nema (osim timeouta), lopta se vrlo brzo vraća u igru čak i nakon golova/auta. Dinamika je vjerojatno najprivlačniji aspekt “goalballa”, jer se u vrlo kratkom vremenu može okrenuti rezultat ili stvoriti prednost, a faze obrane i napada izmjenjuju se brže nego u bilo kojem sportu kojeg smo imali prilike gledati. Samo pravilo o trajanju napada od deset sekundi (vrijeme se počinje mjeriti od trenutka kada obrambeni igrač takne/obrani loptu) unutar kojih se lopta mora vratiti na suparničku polovicu, odnosno šutirati potiče brzinu i visoki ritam. Naravno, postoji čitav niz finesa i “fori” – od zatrčavanja igrača sa suprotne strane od onog koji ima loptu kako bi suparnik pomislio da s te strane dolazi udarac, preko raznih felševa i “nečujnih” udaraca gdje lopta ne napušta pod pa je njezin zvuk mnogo teže detektirati.
Baš je uzbudljivost samog sporta dovela u ekipu i trener Matiju Škodu. On se , kao student Kineziološkog fakulteta, upoznao sa sportom i ekipom kada je u sklopu fakultativnih obaveza odrađivao praksu. I po vlastitim riječima, zaljubio se u sport: ” Nerijetko i sam zaigram, kada nas fali na treningu. Jako je zanimljivo, uživam svake sekunde svojeg rada. Ocijenio bih našu ekipu sasvim solidnom, a najveći problem nam je konzistentnost dolazaka na treninge i profesionalne obveze koje igrače u tom priječe.”
Na pitanje dešava li se ikada da suparničke ekipe varaju, odgovor je bio dvoznačan: “Ha čujte, ovo je sport i za slijepe i za slabovidne osobe (ionako svi za vrijeme utakmice nose naočale kroz koje se ništa ne vidi), koje imaju veliku prednost, naročito u tehničkom aspektu. Puno brže napreduju u tehničkim elementima kao što je uvježbavanje koraka ili obrana udaraca. Također, često se dešava da mi dolazimo na utakmicu, a suparnički igrači čitaju novine ili se dovoze biciklom do dvorane. Što se varanja tiče, uloga sudaca je spriječiti takva postupanja, ali ima igrača koji znaju iskoristiti njihove eventualne propuste.”
Goalball ima 70 registriranih reprezentativnih vrsta, a njih 30 je iz Europe (kada bi se uzele i neregistrirane, udio europskih ekipa mnogo je veći). Hrvatska momentalno zauzima 37. poziciju na svjetskoj rang listi, a kao najjače ekipe u Europi izdvajaju se Finci i Turci, zlatni i brončani s Paraolimpijskih igara koji su prije dvije godine odmjerili snage i u finalu Europskog prvenstva, u kojem su Turci uzeli zlato. Uz njih, jake su i Litva i Ukrajina iako su mijene u jakosnim razredima u goalballu česte. Od neeruopskih zemalja ističe se Brazil, dok su kod žena Kina, SAD i Japan ispred konkurencije. Čitava ekipa jako se veseli Europskom prvenstvu u Portugalu koji će se održati u listopadu 2016. godine.
Kad je riječ o glavnim problemima, “goalball” se ne razlikuje od ostalih naših sportova. Gospodin Dodig tu je jako jasan:
– Naš klub broji svega dvadesetak članova, a novac koji se od toga dobiva simboličan je. Djelomično se financiramo iz saveza kojima smo pridruženi (bez pomoći lokalne zajednice), ali to nije dovoljno, pa se financiramo uglavnom iz donacija i sponzorstava. One su neophodne da bi svojim rekreativcima pružili dobre uvjete za rad i trening (ponajprije oprema koja se zbog specifičnosti sporta vrlo brzo troši), a svojim istaknutim pojedincima odlazak na velika natjecanja. I nismo jedini sport ni klub koji s tim ima problema. Ovako se umanjuju mogućnosti za razvoj i ostalim sportovima za slijepe i slabovidne.”
Popričali smo i s još jednim igračem, Darkom Golubićem. On nam je otkrio kako, bez obzira na to što ne vidi, i dalje zna otići na utakmice (pogotovo rukometne) osjetiti atmosferu. Mislimo kako je to možda najbolji indikativ da pravi sport ne poznaje granice, i da sportski duh nikad ne umire.
Ukoliko želite više vidjeti i saznati o ovom sportu, posjetite nekad dvoranu “Vinko Bek”, športsko borilište Goalball ekipe “Zagreb”. Dvorana koja miriši po znoju, sreći, razočaranju i krvi, šest igrača koji ostavljaju srce na terenu i hrpa golova najbolja su sportska pozivnica koju Vam netko može ispisati.
Vice Karin
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za pluralizam u sklopu projekta “Ilegalne potpore u sportu, “legalne potpore” u diskriminaciji.”
