Rijeke, a prije prvog slavonskog derbija s Cibalijom nakon tri godine, na redu je Hajduk. Što zbog – sad već redovitog navijačkog naboja – što zbog trenutnog stanja u oba kluba, ovaj okršaj mogao bi biti i najzanimljiviji. Hajduk dolazi nakon teškog poraza od Dinama i s nešto slabijim sastavom u kojem sigurno neće biti Ohandze i Milića, no to je možda i ono najopasnije; Zekić i igrači govore kako nema euforije ni nekakvog opuštanja, a nama nema druge nego nadati se da će tako stvarno i biti.
Informacija koju će svaka ozbiljna najava utakmice izdvojiti je ona o samo jednoj pobjedi Hajduka na Gradskom vrtu u zadnjih 8 godina (a i ta jedna je bila ona na jedvite jade kad nitko u nju nije vjerovao), ali nemojte da na tome gradimo optimizam. U prvom redu, ako ćemo ga graditi, treba naglasiti ovosezonska pojačanja koja se zasad pokazuju u vrlo dobrom svjetlu, ali najveći posao odrađuje onaj koji možda za to i ne dobiva dovoljno priznanja – Aljoša Vojnović. Prema podacima koje nam donosi portal telegram.hr u suradnji sa softwareom InStat, on je svojim učinkom u dosadašnja četiri kola triput zaslužio mjesto u najboljoj postavi kola, jedini u cijelom HNL-u.
Dolasci Muzafera Ejupija i Domagoja Pušića (više prvonavedenog) malo je reći da su uzrokovali oduševljenje među Osječanima. Ejupi je plaćen popriličnu svotu (spominje se 400 tisuća eura) i on će ju morati opravdati, no dok se god konkurencija zaoštrava planski, te vodi računa o dugoročnoj dobrobiti kluba, ne žalimo se. Hajduk će po imenima vjerojatno izaći u sastavu koji nije do kraja definiran i uigran, ali koji će svakako biti neugodan, pogotovo ako ga se ne shvati 100% ozbiljno. Osijek koji ima bolju atmosferu ipak još nema rutinu i iskustvo (neće ih imati još dugo), no igrači i stožer su trebali nešto naučiti iz sraza sRijekom. E sada, jesu li… Ostaje nam vidjeti večeras.
Taj poraz od Rijeke, i sve što se događalo u tjednu nakon njega, izgledao je kao nekakav povratak u normalu. Odjednom više nije bilo velikih očekivanja pred utakmicu sLokomotivom koja nam tradicionalno ne leži, ali dva povratka iz minusa i na kraju preokret, pa konačno i već spomenuti dolazak Ejupija koji je objavljen na taj isti dan, stvorili su takvu situaciju da je dojam bio kako bi, da se protiv Splićana igralo u utorak, rekord stadiona bio na klimavim nogama.
Sumanuto mijenjanje raspoloženja iz dana u dan i iz sata u sat nekome izvana može izgledati pomalo luđački jer, da se ne lažemo, djelomično i je – ali upravo je taj iracionalni put od pesimizma do euforije ono najbolje što nam nogomet daje i čemu se nadamo kad stvari ne idu kako treba; pa i kad znamo da će se taj put s dna prema vrhu neizbježno dogoditi i u suprotnom smjeru. Za objektivnost ima vremena kada je glava hladna, ali Osijek kao grad ovu utakmicu dočekuje u euforiji koja traje već šesti dan. Poraz bi značio novo prizemljenje, a pobjeda, iskreno, ne znam – jer u ovakvoj situaciji kada se spominje ona riječ na “i” još nismo pobjedili. Već bi bio red…
Matija Palijan
