“Oni ne uživaju u nogometu kao drugi igrači, njihov motiv je snažan osjećaj odgovornosti i dužnost prema vlastitom narodu. Osjećaj je to snažniji od bilo kojeg zadovoljstva stvorenog zbog nogometa.”
Ovako je svoje igrače i njihov motiv opisao službenik/oficir zadužen za odnose s medijima uoči jedne utakmice reprezentacije . Lee Kang Hong objasnio je prisutnim novinarima da je svako uživanje u nogometu sasvim sporedno i nevažno u poredbi sa osjećajem predstavljanja Domovine. “Uživanje je tabu za nas, ja to ne mogu razumjeti. Mi predstavljamo našu zemlju i moramo samo o tome razmišljati.” Riječ je naravno o ekipi Sjeverne Koreje ili službeno Demokratske Narodne Republike Koreje, države koja je godinama već izolirana od svijeta. Društvo koje je tako dugo i uspješno skriveno od pogleda izaziva veliko zanimanje, kao i nogomet. Što uistinu znamo o nogometu sjeverno od granice ? Što je istina, a što propaganda kad se govori o sjevernokorejskom nogometu? Ide li se u logore zbog poraza ili je to tek mit?
Dva puta je reprezentacija ove države došla do završnice Svjetskih prvenstava u nogometu i oba puta pobudila zanimanje medija i javnosti. Prvi puta su se do završnice probili nakon serije odustanaka afričkih zemalja i diskvalifikacije JARmdash;a. U Engleskoj su odigrali dobar turnir, neriješeno protiv Čilea i poraz od Sovjeta te senzacionalna pobjeda protiv favoriziranih Talijana za plasman u drugi krug. O toj je pobjedi snimljen i dokumentarni film “Game of their Lives”. Ispali su potom od Eusebiovih Portugalaca u utakmici sa čak 8 pogodaka, no skupina svjetskoj javnosti nepoznatih igrača polučila je fantastičan uspjeh. Proći će pune 44 godine do sljedećeg plasmana na završnu smotru, a informacije o igračima i dometima momčadi biti će skoro jednako nedostupne.
Tajanstvena ekipa iz najzatvorenije zemlje svijeta postala je prava atrakcija nakon minimalnog poraza protiv Brazilaca, da bi ih visoki porazi od Portugala i Obale Bjelokosti prikovali za dno skupine. Osim nastupa na tom SP pamtimo i jecaje “narodnog Rooneya” dok je svirala himna Koreje uoči susreta s Brazilom. Jong Tae Se bio je prava zvijezda tima.Rođen i odrastao u Japanu od oca sa Juga i majke sa Sjevera kao Zainichi Korejac(etnički Korejci koji su u Japanu prisutni kao nacionalna manjina), Jong Tae Se je mogao igrati za Japan i Južnu Koreju. Izabrao je (kao i suigrač An Yong Hak) zemlju svoje majke iako u njoj nikada nije bio, zemlju koju Japan ne priznaje. Chongryon, neslužbena ambasada Sjeverne Koreje u Japanu izdala mu je putovnicu 2007.godine te je on dobio pravo nastupa. Njegove suze odraz su identiteta Zainichi Korejca, ponosnog što nastupa za zemlju koju voli zajedno sa suigračima, koji su rođeni i odrasli u domovini. Nakon lošeg nastupa na SPmdash;u uslijedile su priče o kaznama i mučenjima za igrače i stručni stožer, no riječ je bila tek o glasinama senzaciji sklonih zapadnih medija. Uz Jonga koji je nakon toga otišao u Bochum, još je jedan igrač Cha Jong Hyok otišao u švicarsku drugu ligu, potpisao je za FC Will. Njegov prelazak je značajan jer je u Švicarsku stigao iz domaće sjevernokorejske lige. Najveći rivali Sjevernoj Koreji tradicionalno su Japanci, ponajviše zbog povijesnih odnosa, a njihova je himna ne jednom izviždana u Pyongyangu.
Odnosi sa južnim susjedom puno su kompliciraniji. Tehnički još u ratu, Korejci su jedan narod, govore jednim jezikom, no politička podjela stara šezdesetak godina stvorila je novu stvarnost. Utakmice dviju Koreja prate politički problemi, poput onog kada je službeni Pyongyang odbio svirati himnu južnih susjeda, pa je FIFA utakmicu kvalifikacija sa SP 2010.prebacila u Šangaj. No, među narodom je situacija drugačija. Velika većina stanovnika s Juga navija za Sjevernu Koreju osim u međusobnim susretima. Slično je i na Sjeveru, bar prema podacima koji su dostupni. Na omladinskom SP sada već davne 1991.godine dvije su Koreje nastupile zajedno, pod unifikacijskom zastavom. Bio je to (nažalost) i jedini put da je Koreja bila nogometno ujedinjena.
O domaćem nogometu, onom klupskom podaci su još nedostupniji. FIFAmdash;ini podaci spominju brojku od 15 000 registriranih igrača i više od 200 klubova. Savez je uspio iskoristiti sredstva iz GOAL programa i izgraditi igrališta sa umjetnom travom, nogometnu akademiju i nacionalni centar mdash; sve u Pyongyangu. Na snimkama sa Kim Il Sung stadiona se vidi da se utakmice igraju na umjetnoj travi. Kvalitetu domaćeg nogometa teško je suditi, jer su strancima navodno zabranjene posjete ligaškim utakmicama, iako neki pojedinci poput Švicarca Karla Messerlija tvrde da su gledali utakmice sjevernokorejske lige te da su dobro upućeni u dešavanja na sjeveru. No uistinu je malo svjedoka i pouzdanih podataka sa utakmica njihovog prvenstva i kupa.
Ligaški sistem je kompliciran i teško shvatljiv, najviša liga se sastoji od tri natjecanja koja zajedno tvore Ligu DPRKmdash;a . Highest Class Football League, Technical Inovation Contest League i Republic Championship igraju se u različitim dijelovima godine i zajedno čine dakle elitno nogometno natjecanje. Klubovi nažalost u pravilu ne sudjeluju u natjecanjima u organizaciji azijske konfederacije, zbog nepoštivanja pravila, posebno vezano za transfere. Ipak u posljednjem izdanju AFCmdash;ovog President Cupa pozvan je i klub iz Sjeverne Koreje. Rimyongsu Sports Club iz Sariwona došao je sve do finala, gdje su izgubili od turkmenistanskog FC Httua. Osim spomenutog Rimyongsua najpoznatiji klubovi 25.April Nampho, Locomotive iz Sinuijua, Pyongyang City te Amrokgang također iz Pyongyanga. Prema dostupnim podacima najviše titula ima klub iz Namphoa znakovitog imena 25.April, iza kojeg stoji vojska Demokratske Narodne Republike Koreje. U nekakvom europskom, hladnoratovskom kontekstu bio bi to “bratski” klub CSKA, rumunjske Steauae ili beogradskog Partizana. S druge strane Amrokang je policijski klub, odnosno Ministarstva narodne sigurnosti.
Većina utakmica igra se na stadionu Kim Il Sunga u Pyongyangu, koji prima 70,000 posjetitelja. Stadion je i poznat po prekinutoj utakmici sa Iranom kada su gledatelji provalili na teren i napali suce te iranske igrače. Irance je vodio hrvatski trener Branko Ivanković, a situaciju nisu uspjele primiriti ni mnogobrojne snage reda. Osim tog postoji još nekoliko nogometnih stadiona, a najveći je svakako Rungrado koji prima 150,000 gledatelja i poznat je po izvedbama Arirang svečanosti (masovne gimnastičke i umjetničke priredbe). Posljednjih dana u medijima je izišla i snimka Kim Jong Una, na jednoj nogometnoj utakmici domaće lige. Na prepunom stadionu utakmica je završila rezultatom 3:1, no više od svega zanimljiva je reakcija igrača obiju momčadi, koje su nakon završetka utakmice euforično pozdravljale Vođu Kim Jong Una. Podsjeća to i na neke druge zemlje i saveze gdje se utakmice također igraju isključivo zbog jednog čovjeka.
Imperijalna politika carskog Japana i hladnoratovski eksperimenti stvorili su na korejskom poluotoku dvije potpuno različite države istog naroda. Sjeverna Koreja i dalje ostaje najzatvorenija zemlja svijeta, koja u skladu sa juche filozofijom živi u vlastitoj (i nogometnoj) samodostatnosti. Kakva je nogometna budućnost na sjeveru korejskog poluotoka jednako je teško predvidjeti kao i poteze političara i vojnog vrha istočnoazijske države. Jedno je sigurno, dok je nogomet na Zapadu postao “business” koji vrti milijarde dolara, na sjevernom dijelu korejskog poluotoka doživljaj ovog sporta je sasvim drugačiji nego na bilo kojem dijelu Globusa.
Edo Zdravković
