U gotovo svakom relevantnom tekstu ili izboru simbola Splita, Hajduk ima svoje nezaobilazno mjesto. Uz Palaču, Marjan ili Svetoga Duju teško da postoji pojam koji je tako neraskidivo vezan sa svojim gradom. Svake godine iznova, posebno u periodu ljetne, nogometne euforije, svjedočimo fenomenu ovog kluba, čiji navijači u religijskom zanosu hodočaste u Split. Split i Hajduk, Hajduk i Split neraskidivo su vezani, ne samo u imenu, no navijaču sa strane teško je ne primijetiti čudan, na momente i destruktivan, odnos prema Hajduku u vlastitom gradu.
U Splitu je tako danas normalno da gradski vijećnici sakupljaju jeftine političke bodove na sjednicama Vijeća na račun Hajduka, a nesuđeni gradonačelnik Splita, bivši pretplatnik, mrtavmdash;hladan izjavljuje da je skoro potpuno izgubio interes za Hajdukom. Štoviše, on to veže za pojavu “huliganizma” na tribinama. Iako gotovo 35 godina ne dolazi na Poljud, on zna da su za loše rezultate krivi navijači i baklje, a ne recimo njegove kolege i od njih postavljane uprave? Gradska vlast s druge strane tako pomaže Hajduku, da za jamstvo za kredit uredno naplaćuje kamate, dok se košarkaškom sugrađaninu bez ikakve rasprave i petparačkih floskula o “izgubljenim vrtićima i školama” odobravaju milijunski iznosi potpore i to više puta. Od famozne Ultre više je zapravo štete (izmakle dobiti) nego materijalne koristi, dok se u gradu okreću deseci milijuna eura, Hajduk dobije mrvice.
I nije samo politika , uzmimo u obzir i jedan dio lokalnih novinara, deklarativnih navijača Hajduka, čiji otrovni tekstovi potvrđuju onu “kraj takvih prijatelja, ne trebaju nam neprijatelji”. U gradu koji je 2011. “zapalio nebo za Hajduka”, isti taj Hajduk se predstavlja kao neželjeni gost, problematični podstanar. U površnim i tendencioznim pogledima ističe se uvijek i iznova problem huliganizma. Kao da se cijela priča želi svesti na jednu u osnovi rubnu, popratnu pojavu priče, koja je mnogo, mnogo više.
Na kraju ne i najmanje važno, tu je i pitanje stanovnika Splita. Drugi najveći grad u državi s malo manje od 180,000 stanovnika daje 3,000 članova! Grad koji je priredio veličanstvene dočeke i proslave, koji pamti rasprodane stadione i veličanstvene atmosfere daje niti četvrtinu ukupnog broja članstva hajdučke obitelji. Slabe posjete na utakmicama, posebno zimi kad izostane dolazak navijača iz drugih gradova i regija, dodatno naglašava ovaj problem.
U turobnim ratnim godinama i onim tranzicijskomdash;privatizacijskim grad pod Marjanom se nepobitno promijenio. Nestajala su poduzeća i radna mjesta, sport je propadao zajedno s gospodarstvom. Bivši prvaci Europe postali su provincijski klubovi, čak i u domaćim okvirima, a Hajduk je bio praktično na umoru. Godine užasnog i kriminalnog upravljanja, čije posljedice osjećamo i danas, nisu se reflektirale jedino na simboličnu vrijednost Kluba. Što su rezultati bili slabiji, a potezi uprava lošiji, rastao je pokret navijača, rasla je njihova odanost.
Rastao je fenomen Hajduk.
Fenomen, jer je okružen religioznom odanošću, ljubavlju koja graniči s fanatizmom, unatoč zanemarivanju, nepoštivanju i uništavanju. Unatoč tome što ga vlastiti grad i njegovi stanovnici uzimaju zdravo za gotovo. Što ga nekad dovoljno ne cijene.
Ovo nije tekst o projektu narodnog Hajduka, o ljudima koji su spasili umirućeg Starca. Ovo je tekst o odnosu Grada i njegovih stanovnika prema, usuđujem se reći, najvećem simbolu Splita. Neka mi oproste splitski umjetnici, pisci, skladatelji i svi spomenici materijalne baštine, ali ne postoji veći simbol Splita od Hajduka. Dio njegovog identiteta. Ne postoji ništa drugo zbog čega će tisuće ljudi uvijek i iznova gutati kilometre i hodočastiti u Split.
Hajduk je možda i prerastao grad u kojem je rođen i voljen, danas je Hajduk simbol cijele Dalmacije. Navijačka odanost prešla je regionalne i državne granice, fenomen Hajduk dovodi u Split ljude sa svih strana. Njegova bit postala je istovremeno univerzalna koliko i lokalna.
Ponekad se čini da je možda najmanje cijenjen u gradu čije ime nosi.
