Prošlo je puno vremena od mog djetinjstva,kada smo dane provodili na ulici i u parkovima naganjajući nogometnu loptu i sve ono što je i približno moglo odigrati ulogu iste. Ponekad bi mjesto nogometu uzela košarka, odnosno basket mdash; uglavnom u periodima velikih uspjeha splitske Jugoplastike. Nije bilo kompjutera, a jedino čudo tehnike sredinom tih osamdesetih kojim smo bili opčinjeni bio je tada popularni videomdash;rekorder, današnjoj djeci pojam nepoznat kao i walkman ili radiomdash;kazetofon. Krajem tih 80mdash;tih godina prošlog stoljeća bio sam član svih video klubova u bližoj okolicimdash;kojih je tada bilo pregršt. Otvarali su se video klubovi poput kladionica, 15mdash;20 godina poslije. Sjećam se da smo kišne dane provodili uz filmove, posebno one akcijske mdash; Rambo, Komandos, Američki Ninja su bili posebno popularni.
Dosta dobro je kod nas prolazila i komedija Policijska akademija… bar njeni prvi dijelovi.
Nekoliko stvari sam shvatio kad bih uočio dobro poznati film na TVmdash;u :
mdash; definitivno nemamo isti ukus po pitanju filmske “umjetnosti” sadašnji Ja i onaj mali klinac koji sam nekad bio. To je više nego razumljivo.
mdash; isti filmovi funkcioniraju potpuno različito u različitom kontekstu i drugim vremenskim periodimamdash;iste “baze” ne prolaze jednako 1980mdash;tih i 30 godina poslije.
mdash; prvi film u seriji nastavaka (movie franchise?) obično ima u sebi neku originalnu ideju, temu, priču mdash; koja se poslije reciklira, odnosno nastoji maksimalno komercijalno iskoristiti. U svakom sljedećem nastavku to obično izgleda lošije i lošije, skoro stupidno.
Teško je jednu te istu ideju ili priču iskorištavati do besvijesti. Iako se tehnike razvijaju, teško bi bilo očekivati da bi neka nova Policijska akademija polučila nekakav uspjeh 2015. godine posebno kad bi recimo znali da je scenarist i/ili redatelj čovjek, koji se odavno ne bavi ozbiljnije tim poslom.
Ako se opet vratim u svoje djetinjstvo 80mdash;tih svi smo bili opčinjeni Karate Kidom, kojeg je utjelovio Ralph Macchio te učiteljem mu starim Miyagijem. Film i posebno ona završna scena sa specijalnim i neočekivanim udarcem sa jedne noge, nakon teže ozljede, je jedna od najupečatljivijih iz tog razdoblja. Napravili su nekoliko nastavaka i remake originala 2010. ali nije bilo tu ni šušta ni gušta, blijede kopije jednog od kultnih ostvarenja sredine 80mdash;tih.
Ako je nekome ovaj cijeli filmski uvod bio nejasan,onda moram i eksplicitno kazati da mi izbor šjor Špace za trenera Hajduka nije dobro “sjeo”. Stanko Poklepović je istinska Hajdukova legenda, čovjek koji nam je na klupi donosio uspjehe i koji je po meni trebao ostati upravo to mdash; Hajdukova legenda, čovjek koji će ostati u sjećanju po vođenju ekipe u UEFA ligi ili one ekipe iz sredine 80mdash;tih godina. Vrijeme neumitno čini svoje, godine idu i popularni Špaco definitivno više nije u istoj psihofizičkoj kondiciji u kakvoj je bio prije 10mdash;15 godina. Može li on razdrmati svlačionicu, ući u glave igrača i pokrenuti ih? Iskreno se nadam da se varam i da će me razuvjeriti, ali ne vjerujem. Neki od tih istih igrača su protiv Slavena i Rijeke pokazali nedopustivu nonšalantnost i nepoštovanje prema dresu kojeg nose. Može li “vojnik kluba” promijeniti njihov pristup kada se zna da je on samo premosnica, hajdučki bypass? Autoritet nije samo jedna od mnogih nogometnih floskula, on je važan element trenerskog habitusa, nekad važniji od znanja. Dok je uprava Hajduka pregovarala s Eddy Rejom i čekala njegov odgovor smatram da su istovremeno morali spremati i druge alternative, koje ne uključuju povratak dobro poznatih imena na klupu Hajduka.
Dok očekujemo ligaški nastup protiv kluba koji i nije klub per se, protiv kluba koji je nakaradni izraz svemoći jednog čovjeka i nemoći sustava da mu se suprotstavi, razmišljam o važnosti dojma koju će hajdučka družina ostaviti na terenu. Neke bitke imaju izrazito simboličko značenje važnije od bodova koje nose, a iako je Špaco nominalni vojskovođa ishod ove utakmice reći će puno o generalima na katu i njihovom odabiru. Neke stvari i pojave definitivno trebaju ostati nereciklirane, kako ne bi pokvarili (makar možda i malkice uljepšano i romantizirano) sjećanje . Pravila nema, ali nekad baš možeš unaprijed osjetiti da je neki potez ili pokušaj epic fail. Neki hollywoodski producenti mogu priuštiti sebi pokušaje i pogreške, a neki ne. Iz jedne naranče možeš iscijediti samo toliko soka. Periodički povratak na mjesto (ne)sreće ne garantira uspjeh, štoviše često svjedoči o nedostatku vizije, smisla i ideje!!! Iskreno želim da me Špaco razuvjeri i da hajduci izvedu svoj ždralov udarac.
