Sportska priča vikenda je pobjeda rukometaša Zagreba u 1/8 finala rukometne Lige Prvaka i prolazak u sljedeći krug. Momčad hrvatskog prvaka uspjela je nadoknaditi minimalni poraz s domaćeg terena i napraviti pravo malo, sportsko čudo. Pobjeda protiv vodeće momčadi najjače rukometne lige na svijetu u zemlji europskih prvaka to zaista jest. Možemo li nogometno što naučiti iz ove rukometne priče?
Prije bilo kakve analize potrebno je naglasiti da autor ovih redaka nije navijač RK Zagreb te nije posebno oduševljen stanjem u ovom sportu, koji je možda više i prije od svih doveo do “makabizacije” u hrvatskom sportu. Uništenje malih rukometnih sredina, centralizacija i nedostatak domaćeg rivala priča je za sebe i zaslužuje više od kojeg retka na stranicama nogometnog portala. Ovo je pokušaj analize uspjeha u sportskom smislu, jer u europskim okvirima Rhein-Neckar Lowen je bio apsolutni favorit. Igrački, financijski i infrastrukturno su jači i bogatiji klub.
U čemu je onda tajna uspjeha? Rhein-Neckar je pojedinačno jači, na svakoj poziciji ima bar jednog izvanserijskog igrača, dok je Zagreb momčad s mlađim, talentiranim igračima te ponekim veteranom, ali u usporedbi momčadske vrijednosti vaga debelo preteže na njemačku stranu. Nesumnjivo da će neki od igrača Zagreba napraviti prave karijere, no netko je od njih morao izvući ono najbolje. Rukometna javnost se slaže da je Zagrebova prednost bila na klupi , u liku crnogorskog trenera Vujovića.
Nekada najbolji igrač svijeta postao je jedan od najboljih trenera na svijetu. Vodio je reprezentaciju SiCG, rukometnu sekciju Vardara prije nego je u rujnu 2014.godine došao u Zagreb. Hrvatski prvak u tom je trenutku vodio Boris Dvoršek, a prije njega su ulogu trenera imali redom domaći treneri i redom bivši igrači: Goluža, Kljaić, Obrvan. Uz dužno poštovanje njegovim prethodnicima Vujović je dokazao da je za klasu ili dvije bolje trener, nakon godinu i pol rada momčad izgleda nemjerljivo bolje, ozbiljnije i organiziranje. Ne padaju pod pritiskom, ključni udarci u trenucima kada se rezultat lomi ulaze, a obrana se igra znalački. Uz napadačke akcije ono što posebno plijeni je količina energije, koju igrači unose. Trener je taj koji je svojim pristupom iz njih izvukao maksimum. Zanimljiv je način na koji je nakon neočekivanog poraza od realno slabijeg Bešiktaša preuzeo krivicu na sebe i podnio ostavku, koju uprava kluba nije prihvatila. Na njihovu sreću!
Vujović je očito ona razlika koja je od talentirane i solidne momčadi stvorio ekipu koja se može ravnopravno nositi s najboljima u Europi. Zanimljivo je istaknuti da je prilikom svog dolaska za pomoćnika izabrao svog nekadašnjeg suigrača i prijatelja Zlatka Saračevića. No bivša zlatna ljevica HR rukometu nije mogla pratiti Vujovićev ritam i/ili zahtjeve, potvrđujući još jednom činjenicu da status bivšeg igrača u nijednom sportu nije nikakvo jamstvo. Na njegovo mjesto dolazi mladi stručnjak Andrija Nikolić, koji, što je također bitno za lekciju o stručnosti, nikad profesionalno nije igrao rukomet.
Rukomet nije nogomet, to je svima jasno, no priča o drugačijem, kreativnom i proaktivnom pristupu problemu struke može se preslikati u svaki sport. Domaći klubovi nikad neće moći parirati financijski bogatijima, kupovine najboljih igrača ostat će rezervirana za neke druge. Odabir pravog trenera uvijek će biti jedan od najvažnijih odluka svakog kluba, najvažnija odluka sportske politike. Treneri su ti koji će stvarati “dodanu vrijednost”, podizati kvalitetu igrača, koji će usmjeravati klub prema uspjehu. Ako se izvrši pravi odabir.
Unatoč činjenici da je Hrvatska godinama u rukometnom vrhu, Zagreb je doveo trenera koji nije Hrvat. Štoviše posegao je za stručnjakom iz Crne Gore, koji istovremeno vodi reprezentaciju Slovenije. Odustalo se od politike “domaćih dečki”, jednostavno su shvatili da je potrebno drugačije rješenje od onih toliko puta oprobanih.
Uostalom, baš su europski prvaci Nijemci potvrdili ovu metodu, razmišljajući van zadanih okvira domaćih legendi i angažirajući Dagura Sigureth;ssona, Islanđanina koji je svoju trenersku karijeru započeo u dalekom Japanu, a reputaciju stekao vodeći rukometno neatraktivnu Austriju i dižući Fuchse Berlin s dna Bundeslige sve do nastupa u Ligi Prvaka.
Edo Zdravković, Boris Rakić
