Ljeto je, ili jesen, nisam više siguran jer mjesec je ožujak. Vrućina ogromna. Sparina još veća, a nema vjetra. Ali napokon se nadzire kopno. Nakon više mjeseci lutanja po modrim bespućima dolazimo u Buenos Aires, argentinsku prijestolnicu. Hvala Bogu! Dosta mi je brodova, svakakvih ribara i ovih ljudi ovdje. Moram se malo odmoriti jer me čekaju još tri mjeseca plovidbe. Čovječe, muka mi je…
etvrt La Boca u Buones Ariesu
Ali ajde, izdržat ću. Dobio sam dva slobodna dana i odmah sam nakon pristanka odlučio prošetati dijelom grada koji mi se činio normalnim. Čuo sam od kolega da ima dobrih mjesta za opuštanje ovdje. To mi baš treba.
Nakon pola sata šetnje i tri loše cigarete pronašao sam neku tavernu koja mi se svidjela. Čini se kao da je talijanska. Odlučio sam ovdje provesti neko vrijeme i odmoriti dušu od broda i dosadnih mornara. Čekam da me posluži konobar. Nisam nestrpljiv. Uživam u pogledu i ljudima koji žure dok ja čekam. Svako malo prođe neka crnokosa djevojka, uživanje postaje još bolje.
Restoran u La Boci
Naručio sam Parrilladu (meso s ražnja koliko sam shvatio) i crno vino. Vino je dobro, taman za dušu. Brzo sam pojeo sve i sada uživam u vinu. Gledam ljude oko mene. Argentinci su bučni, glasni i temperamenti. Ne mogu reći da nisam navikao na to. Stol pored mene sjedi stariji čovjek. Sjedokosi starac ima već dosta godina, ne izgleda previše bogato. Sjedi i promatra me. Gledam i ja njega. Nakon par minuta tišine obrati mi se na španjolskom kojeg dobro razumijem: “Hola! Usted no mira bien!”
“Naravno da ne izgledam.” Odgovaram mu da sam moreplovac i da sam tek došao u luku.Na pitanje odakle sam, odgovaram mu da sam iz Hrvatske. Samo je klimnuo glavom i nasmijao se. “Pratiš nogomet?” Sada sam ja klimnuo glavom.
“Ideš li možda na utakmicu sutra?” pita me glasno i sretno.
“Kakvu utakmicu?” odgovaram mu.
“Kakvu utakmicu? Pa Boca mdash; River! Superclaacute;sico čovječe! Kažu da je to možda i zadnji u kojem će igrati Roman.”
“Koji Roman?”
Kada sam to pitao, “ubio” me pogledom i ustao je sa stolice: “Kako ne znaš koji Roman? Jel ti pratiš nogomet ludi čovječe? Pa Riquelme!”
Ljudi u taverni su se okretali i onda je on brzo sjeo. Meni je u glavi bila Larissa Riquelme, ali dobro, to je normalna posljedica više mjeseci provedenih na brodu. Pozvao me da sjednem s njim za stol jer mi mora objasniti tko je Riquelme. Poslušao sam ga i pridružio sam mu se. Čuo sam za Riquelmea, ali nisam znao ništa previše o njemu.Odmah je naručio dvije čaše nekakve žeste, kao neki liker, zaboravio sam kako se zove. Fernet Branca, tako nešto. Rekao mi je da će mi ispričati priču o velikom igraču. Nisam imao što izgubiti, pa sam ga pozorno slušao. Upoznali smo se, rekao mi je da se zove Sebastian.
“Znaš li koja je ovo četvrt?” Rekao sam da ne znam. Odgovara mi ponosno: “La Boca.”
“Jesi li čuo za Bocu?” Kažem da jesam. “Onaj nogometni klub. Jel tako?”
“Tako je. Da nisi čuo, bilo bi ti još lošije” sa smijehom odgovara starac.
“Boca Juniors ti je naš ponos, naša ljubav. U ovoj četvrti svi navijaju za taj klub, to je dio naše krvi. Tako je to kod nas Argentinaca. Nama je nogomet u genima.”
“A Roman?” Prekidam ga.
“Roman je dio Boce, on ima žutomdash;plavu krv. On je naš najveći igrač. Legenda.”
“A Maradona?“
“Eh Diego… On je Diego, to je neka druga priča. Pusti sad to. Diego je najveći! Ali Roman je dao više za Bocu.”Naručili smo još dvije žestoke. Um se oslobodio, jezik se razvezao i krenula je priča, više mi nije bilo zlo kao kad sam sišao s broda. Sebastian se uživio u priču, mahao je rukama, udarao snažno o stol i ponekad gledao u daljinu. Kao da žali za nečime.
“Kakav je to igrač! Pri kraju je karijere, ali može on još igrati. Lopta ga voli, a on nju obožava. Mislim da je kao dijete spavao s njom. Samo lijen je, ne trči. Igra svoju igru, ali bolje je tako. Ne sviđa mi se ovaj moderni nogomet, samo trka, tamomdash;vamo, kontra, pa opet kontra. Nema romantike tu, prijatelju moj.”
“A Roman je bio romantik. Mislim da je zadnji pravi romantik nogometne igre. Dobro, ima ih još par pravih. Totti je isto ostao od stare garde. Ali Roman je zadnja prava desetka. El uacute;ltimo nuacute;mero diez. Ne može to svatko nositi. To nose umjetnici, igrači s dušom. Jebiga, bez njih nogomet nije nogomet.”
“A Messi?”
“Pusti Messija, odličan je on, ali on je drukčiji. Nogomet je drukčiji”, uslijedio je pogled u prazno i gorki izraz lica dok je popio još gutljaj iz čašice.”Sve je bilo podređeno da bude jedan od najvećih. Rodio se dan prije nego što smo prvi put postali svjetski prvaci, 1978. godine. Bio sam na Monumentalu u finalu, ovdje u Buenos Airesu. Kempes je zabio dva gola i postali smo prvaci. Kakva je to ludnica bila!”
“Čuo sam za Kempesa, ima dobro ime”, nasmijao sam se. Vratili smo se na Romana.
“Igrao je on ko’ dijete za Argentinos Juniorse, pa ga je htio River. A ne! Nisu ga dobili. Došao je u Bocu, odbio je pesose. I tu je počeo njegov nogometni ples, tu je počela priča o Romanu.”
“Koliko je trofeja osvojio?” pitam ga.
“Pusti trofeje. To broje Gary Neville, Ambrosini i takvi igrači. Roman je igrao s dušom. Kad je on dobio loptu, ljudi su uživali. Nisi znao što će, hoće li dodati, šutnuti, driblati… Bio je malo spor, kao da mu se nije dalo trčati. Jebiga, takav je bio. To je on, romantik. Vraćalo me to sve u ona stara vremena.”
“Kad si bio mlad?” prekinem ga namjerno.
“A dobro, nisam ti ja toliko star.”
Roman s trofejem Copa Libertadores
Pa opet nastavi s Riquelmeom. Konobar je donio još dva pića, a nismo ni naručili. Valjda je znao i osjetio da je ovo sat povijesti.”Kad me već pitaš za trofeje, osvojili smo s njim četiri Aperture i Clausuru. Tri puta smo osvojili Copa Libertadores čovječe. Bili smo moćni”, udari se rukom u prsa i još ponosnije kaže: “Bili smo prvaci svijeta s njim!”
“Igrao je u Europi?” još jednom ga prekinem.
“Da, da. Barca i Villarreal.”
“U Barceloni?” ne sjećam se toga.
“Ma nije se snašao tamo. Onaj Nizozemac ga nije baš prihvatio. Čudan je on trener, ali Roman je isto čudan. Nisu ga voljeli svi. Takav je bio on. Lijeni čarobnjak. I s Diegom se posvađao, žao mi je zbog toga.”
Sjetio sam se nečega pa sam pitao: “Villarreal? Pa oni su bili u polufinalu Lige prvaka prije?“
“Ajde dobro da i ti znaš nešto o nogometu. Mislio sam da nemaš pojma. S Villarrealom je bio odličan. Bio je tamo sa ‘svojima’, bilo je dosta Južnoamerikanaca pa se snašao. Sorin je bio s njim, a i Pellegrini mu je dao prostor u igri. To mu je trebalo najviše. On je takav igrač. Jedino mu je Bianchi od trenera bio odličan. On ga je znao u dušu”, odgovorio mi je veseli Argentinac.
“Joj onaj penal protiv Arsenala! Plakao sam kad ga je promašio, mogli su do finala. Tko zna što bi onda bilo”, uozbilji se Sebastian nakon ovih riječi te nastavi sa smijehom: “Ali dobro, Englezi su svejedno izgubili u finalu.”
“Plakao sam i kad smo ispali u Njemačkoj na penale. Čim ga je Pekerman izvadio iz igre znao sam da ćemo ispasti. Trebao je još čekati, a on ga je dobro znao. Opet sam bio ljut na onog Lehmana, pa taj nam je obranio dva penala. Imao je sve u onom papiriću. Katastrofa.”
“Znači nije bio dobar na Svjetskom prvenstvu?”
“Ma bio je dobar, ali falilo je malo sreće. Uvijek fali nama Argentincima malo sreće. Mogao je još na jednom prvenstvu igrati, ali nije. Šteta. Trebao nam je takav igrač. Uzeli smo zlato s njim na Olimpijskim igrama, ali nije to pravo zlato. Pa nogomet se ne igra na Olimpijskim igrama. Čudno mi je to sve nekako.”
“Ej, a jesi li znao da ga je Zidane nazvao i tražio da se mijenjaju za dresove? Zamisli, bila je to zadnja njegova domaća utakmica u Realu. Veliki Francuz dobije ovacije na Bernabeuu i pričeka nakon toga Riquelmea i mijenjaju se za dres. To je veliki igrač, Zizou je bio kralj, ali to je mogao samo napraviti s velikim igračem kao što je Roman. Klasa poznaje klasu.”
Kad smo završili s pričom o Romanu šutio je jedno vrijeme, ali onda smo pričali o svemu. Politika, dobro vino, žene, MMF… Sve teme smo obradili, ali nije bio niti u jednoj toliko ufuran kao kad je pričao o Riquelmeu.
Sutra dan sam htio otići na utakmicu Boce i Rivera, ali jednostavno nisam mogao, nije bilo karata. Morao sam se vratiti na brod gdje me čekala nova višemjesečna muka. Izdržao sam i to.Par mjeseci kasnije čuo sam od prijatelja koji dosta prati nogomet da je Riquelme zabio golčinu u tom derbiju. Iz slobodnjaka. Onda je otišao u Argentinose, klub gdje je počeo svoj nogometni ples, kako mi je rekao Sebastian. Uveo ih je u prvu ligu i onda više nije htio igrati. Rekao je da ne može igrati protiv Boce.
Kakav gospodin. El uacute;ltimo nuacute;mero diez…
Mario Glasnović
Kada putujemo od točke A do točke B, svatko od nas bi otišao na autocestu i stigao do cilja što je prije moguće. Svatko osim Riquelmea. On bi izabrao putovanje zavojitom planinskom cestom koje traje šest sati, ali putovanje koje ispunjava oči prizorima prekrasnih krajolika.” mdash; Ovim riječima bivši argentinski nogometaš Jorge Valdano opisuje svog sunarodnjaka koji je prije par dana odlučio objesiti kopačke o klin.
Juan Roman Riquelme jedan je od posljednjih nogometaša starog kova koji je dugih 18 godina ispunjavao naše oči ljepotom nogometa. Njegov elegantni ples po terenu, jednostavna dodavanja, kirurški precizne duge lopte i golovi iz slobodnih udaraca oduševljavali su nogometne fanatike diljem svijeta. On je čovjek koji je znao s loptom, znao ju je u dušu, a legendarni prizor ljubljenja lopte prilikom pripreme za izvođenje slobodnjaka samo potvrđuje njegovu strastvenost, ljubav prema nogometu i želju za pobjeđivanjem.
Poput Diega odbija prijeći u River i odlazi u Bocu usprkos manjem ugovoru. “Jednom bostero, uvijek bostero” (op.a. navijač Boce) njegov je životni moto i od toga ne odstupa ni milimetar. Na svome debiju za Bocu dobiva ovacije navijača i odmah postaje njihov miljenik, a ubrzo i vođa ekipe na terenu. Iako je od samog početka bio predodređen da bude novi Maradona, on to nikad nije uspio postići jer nikad to i nije htio. Riquelme je uvik htio biti ono što jest, htio je biti Riquelme i igrati svoj stil nogometa, zabavljati se, pobjeđivati i osvajati trofeje.
Kroz čitavu karijeru Roman je imao problema s trenerima, naročito s onima zbog čije se vizije igre morao prilagođavati. Upravo zbog toga se nije snašao u Barceloni, a slobodno možemo reći da ga Louisa van Gaal nije volio. Nizozemac na klupi Barce nije mu davao dovoljno prilika, a i onda kad bi ga poslao na teren stavljao ga je na krilnu poziciju. Često je bio kritiziran da je staromodan i spor i zbog toga je imao problema s mnogim trenerima. Rijetki su bili treneri poput Bianchia i Pekermana koji su ga razumjeli i pod čijim je vodstvom igrao najbolji nogomet.
Pekerman je puno puta stao u njegovu obranu i tvrdio da on nije spor kad ima loptu u posjedu, te da je lopta ta koja treba biti brza, a ne igrač. Iako je nominalno igrao u sredini iza centralnih napadača, nikad se nije striktno držao te pozicije, te je gospodario čitavim terenom, strpljivo tražeći slobodan prostor i prilike da uposli suigrače. Najbolje partije je prikazivao kad je imao odriješene ruke, kad je sve bilo podređeno njemu kao što je to bio slučaj u Villarealu kojeg dovodi do polufinala Lige prvaka.
Juan Roman Riquelme se nikada nije uklopio u moderan stil nogometa jer je zaista bio staromodni tip veznjaka, jedinstveni umjetnik s loptom zarobljen u svijetu punom atleta. Svoju veličinu još je jednom pokazao netom prije mirovine kada unatoč bogatim ponudama iz SADmdash;a odlazi u matični klub. Ništa to ne bi bilo čudno da Argentinos Juniorsi nisu igrali u drugoj ligi, ali opet je Roman poslušao svoje srce a ne zov milijuna.
Joško Listeš
