U prvih pet utakmica nove sezone, Lionel Messi je u dresu Barcelone postigao 3 pogotka, osvojio jedan trofej i promašio jedan jedanaesterac. Pa ipak, čini se da čak ni povratak u voljeni dres Blaugrane, niti pehar europskog Superkupa pod rukom ne može izbrisati posljednje u nizu od Messijevih razočaranja u dresu Argentine. Odvrtimo film par mjeseci unazad.
Chile, Santiago. Estadio Nacional, 4.7.2015. Pognute glave, s ramenima obješenim u iscrpljenom razočaranju, Lionel Messi, kapetan Argentine, najbolji igrač svijeta i vjerojatno najbolji nogometaš svih vremena, prošao je kraj pehara pobjednika Copa Americe i uputio se primiti srebrnu medalju sa svojim suigračima. Godinu dana ranije, u isto doba 2014., film se raspletao gotovo identično, kao svojevrsni okrutni negativ Messijevih grljenja klupskih pehara u Barceloninim bojama – razlika je bila što su argentinsku zlatnu generaciju na Maracani zaustavili Nijemci, dok su ovog ljeta u Santiago de Chileu slavili domaćini. Dva finala u razmaku od godine dana, dva srebra. Pitanje koje postaje sve aktualnije, ne samo u Argentini, jednostavno je u svojoj okrutnosti: je li ovo bila posljednja šansa jedne velike generacije? Nekad smatrana najtalentiranijom argentinskom generacijom od Maradoninih svjetskih prvaka iz osamdesetih, Messi, Aguero i društvo još jednom su zapeli na posljednjoj stepenici. Ogromna očekivanja, još veći talent, najbolji igrač svijeta i konstantni neuspjeh. Međutim, pripovjest o ovoj Argentini daleko je od povijesne anomalije.
U svom posljednjem velikom intervjuu, objavljenom u britanskom Observeru prije 15 godina, ekscentrični engleski trener Malcolm Allison prepričao je anegdotu koja se dogodila kada je sa prijateljem otišao na Wembley 1953. svjedočiti velikoj pobjedi Mađarske nad Engleskom. Jimmy Andrews, škotski nogometaš koji mu je pravio društvo, gledao je mađarske igrače kako se zagrijavaju i rekao: “Razbit ćemo ove, Mal”. Kada ga je Allison upitao na temelju čega je to zaključio, Andrews je uperio prstom u mađarsku desetku: “Pogledaj ovoga, ima par kilograma previše.” Mađarski broj 10 bio je, naravno, Ferenc Puskas, najbolji igrač svoje generacije i generalno smatran jednim od najtalentiranijih nogometaša svih vremena. Mađari su pobijedili 6-3 a Puskas je zabio 2 gola.
Nandor Hidegkuti, igrajući kao povučeni napadač, “lažna devetka” pola stoljeća prije Tottija i Messija, frustrirao je englesku obranu, koja nije bila sigurna trebali ga pratiti, ostavljajući slobodan prostor iza obrane Puskasu, ili ostati na poziciji, ostavljajući ogroman prostor Hidegkutiju i mađarskoj veznoj liniji ispred engleske obrane. Mađarska fluidna formacija, svojevrsna preteča brazilske 4-2-4 formacije, i njihovo konstantno mijenjanje pozicija predstavljali su neriješivi problem za zastarjelu englesku W-M formaciju. Najbolja momčad svijeta deklasirala je kreatore nogometne igre. Tehnika i inovacija pobijedile su englesku tradicionalnu rigidnost. Za Engleze, poraz je predstavio paradigmatski obrat, samo-refleksiju u vlastite metode i propitivanje dotada neupitnog (njima samima) statusa vodeće nogometne sile. Uostalom, Alf Ramsey, koji će Englesku odvesti do jedine titule svjetskih prvaka 12 godina kasnije, igrao je desnog beka toga dana.
Mađari, tada olimpijski prvaci, neporaženi 5 godina (23 utakmice) i generalno smatrani najboljom ekipom svijeta, će izgubit sljedeće godine u Bernu finale Svjetskog prvenstva od Zapadne Njemačke. Kao što Jonathan Wilson piše u svojem utjecanom djelu “Inverting the Pyramid”, reakcije u Mađarskoj nisu mogle biti različitije u rasponu od godinu dana. Nakon pobjede nad Engleskom, mađarske reprezentativce dočekala je euforična masa obožavatelja. Godinu dana poslije, nakon poraza u finalu SP-a, prilikom povratka morali su biti preusmjereni u sjeverni gradić Tata ne bi li se izbjegle ulične demonstracije, Puskas je morao biti barikadiran tijekom ligaškim utakmica, a sin izbornika Sebesa pretučen je u školi. Nakon mađarskog ustanka, 2 godine poslije, ekipa se raspala. “Aranycsapat”, mađarska zlatna generacija, ostala je zauvijek nerealizirana.
Niti Mađari, međutim, nisu bili bez svojih historijskih prethodnika. Austrijski “Wunderteam” harao je nogometnim svijetom tridesetim godinama prošlogo stoljeća, vođen genijalnim povučenim napadačem Matthiasom Sindelarom, svojevrsnom pretečom Nandora Hidegkutija. Vođeni trenerskim pionirom Hugom Meislom i ukorijenjeni u taktičke i stilske gabarite tzv. Dunavske škole, koje je u središnju Europu iz Britanije donio Jimmy Hogan, otac srednjoeuropskog nogometa. Wunderteam je, prije nego je uništen usponom fašizma, smatran najboljom momčadi svijeta, ali je, kao i veliki Mađari dva desetljeća kasnije, ostao nerealiziran, izgubivši polufinale SP 1930. od Italije 0:1. Naravno, posljednji, možda i najpoznatiji primjer velikih nerealiziranih reprezentacija ostaje Cruyffova Nizozemska iz sedamdesetih. Pripovjest ostaje bolno slična: najbolja i najmodernija momčad svijeta, vođena najboljim igračem svoje generacije – poraz u finalu SP 1974. Sindelar, Puskas, Cruyff, slijedi li i Messi u tom veličanstvenom nizu velikana nogometa koji nikada nisu svoju veličinu potvrdili na međunarodnoj pozornici?
Razlika između mađarskog, austrijskog, nizozemskog i argentisnkog kompleksa prilično je jasna: dok Mađarska i Austrija nikada prije niti poslije nisu uspjele proizvest sličnu generaciju, Argentina je nacija sa 2 titule svjetskih prvaka, dok su Nizozemci 1988. postali kontinentalni prvaci i time barem malo kompenzirali poraze iz sedamdesetih. Naravno, takav povijesni relativizam mala je utjeha Messiju, čiji najoštriji kritičari i dalje uporno upiru prstom u njegovu praznu vitrinu međunarodnih titula. Argentinski je nogomet, od svojih začetaka, imao jasnu stilsko-ideološku potkovu. Drugim riječima, nogomet se u Argentini igrao na određen način – slavio se individualizam, užitak u igri, ekscentričnost, dok se sa sumnjom gledalo na taktičku odgovornost, efikasnost i pragmatičnost. La nuestra, “naš način”, bio je stil igre rođen iz argentinskog uvjerenja u vlastitu tehničku superiornost – uostalom, ukoliko su toliko bolji od ostalih, zašto ne pobjeđivati na vlastiti način?
Rani dani nisu davali razloga za propitivanje nuestre: 1924. Argentina je pobjedila Urugvaj, olimpijske pobjednike, 1930 dosegli su finale prvog Svjetskog prvenstva gdje su poraženi od istih suparnika. Međutim, izolacionizam, pretjerana samouvjerenost i manjak susreta sa europskim momčadima doveli su do stagnacije – la nuestra je postala dogma i bilo je pitanje vremena kada će argentinska oholost uzrokovat njen pad. Upravo to se dogodilo 1958. u Švedskoj. Argentinski stil surovo je rastavljen od strane organizirane Čehoslovačke koja je južnoamerikance izbacila sa SP-a pobjedom od 6:1. La nuestra je doživjela krah. Argentinski nogomet je, kao što to često biva, krenuo u radikalno suprotnom smjeru koji će kulminirati u tehnički slabom ali fizičkom i okrutnom Zubeldijinom Estudiantesu. Desetljećima prije nego što će dva velika trenera utjeloviti ta dva stila, argentinski nogomet je već bio podijeljen na menottiste i bilardiste, na romantike i pragmatike.
Ne leži li upravo u tom čvoru kriza suvremenog argentinskog nogometa? Talentirana momčad uhvaćena u ralje između dva povijesno-stilska pola? Tužna ironija suvremenih argentinskih poraza je ta da, pokušajem pomirbe dva ideološka stila igre, Argentina gubi prednosti i jednog i drugog – ova Argentina nije pragmatična i uspješna, dok bi malo tko rekao da je atraktivna. Prošlogodišnje finale za Argentinu izborio je Sabella, trener iz Bilardove škole, pragmatičan, organiziran. Ovogodišnje finale izborio je Gerardo Martino, menottista koji je igrao u Bielsinim Newell’s Old Boys. Obojica su izgubila. Zajedno s njima, vjerojatno i najveći nogometaš svih vremena, Lionel Messi, kojemu je možda, nažalost, suđeno pridružiti se panteonu međunarodnih velikih “gubitnika” – Sindelara, Puskasa i Cruyffa.
Lukas Kostić
