Hajduk je u Liberecu odigrao utakmicu koju je teško okarakterizirati jednom rječju ili rečenicom, pa tako i donijeti nekakav sud o njoj. Naime, da Pokorny nije zabio onaj odbijanac, vrlo vjerojatno bi svi danas pričali o još jednoj nesvakidašnje zreloj europskoj partiji tako mladih momaka. Ovako, šanse za prolaz su osjetno manje, pa, logično, više nitko ne spominje ni zrelost ni mladost ni budućnost ni uspjehe. A razlika je u 10 centimetara jednog šuta. Ili još manje njih, uzmete li u obzir onaj Svenov. Nemoguće da par centimetara toliko mijenja ocjenu nečije igre. A opet, od 0:0 do 0:1 ogromna razlika. A kamoli od 1:0 do 0:1.
Ono po čemu se lako može prepoznati igra Bijelih u Liberecu je jedna Hajdukova Italiana mdash; duboko postavljena zona bez izravnog napadanja lopte i protivničkog igrača, izuzev uz samu aut liniju, a i to ne uvijek. Bijeli su usisavali, da se tako izrazimo, upijali češki pritisak. I istina, dobar dio utakmice su to radili sasvim dobro. Jasno, takvim načinom igre nerijetko opasnost otklanjaju i srednji braniči kao posljednja linija obrane u polju što uvijek izgleda neugodno, ali to je cijena takve igre. Možemo čak reći da ova Hajdukova zona pomalo zna podsjećati na one duboke hokejaške zone s igračem manje kad se igrači skupljaju duboko prema svom vrataru. Ipak, Slovan je stvorio nekoliko opasnih gol prilika. Zajedničko gotovo svima jesu Hajdukove greške u branjenju prekida i protivnička igra glavom. Dva puta su Splićani posve zaspali na prekidima s boka. Na samom početku susreta im se na drugu stativu tako došuljao stoper Hovorka posve neometan, bez ikoga da ga poprati. A kad je krenuo prema drugoj stativi bio je izvan šesnaesterca. Na isti način zbila se akcija kod gola, samo se na penal iskrao opet posve nečuvan Šural i tukao u blok, da bi odbijenu loptu u mrežu spremio Pokorny. Još su neke finte iz prekida Česi prodali Hajduku, poput nečega što bismo mogli nazvati “produženim skraćenim kornerom”. Umjesto da se korner izvede kratkim pasom igraču pored izvođača kako to inače bude običaj kod skraćeg kornera, Česi opet u igru uključuju faktor iznenađenja odigravajući oštar povratni pas na suigrača koji se nalazi i nekoliko metara izvan kaznenog prostora, da bi ovaj odmah poslao povratnu loptu izvođaču prekida koji je sam i nečuvan budući ga nije bilo potrebe čuvati, jer pored njega nije bilo suigrača za klasični kratki korner i tako nastoje stvoriti višak.
Česi su napadali samo po bokovima, čitavo prvo poluvrijeme gotovo isključivo Hajdukov desni bok kojeg su zatvarali Juranović i Sušić, očito znajući da jednome to nije prirodna pozicija, a da drugome defenzivna igra nije jača strana. S namjerom da opterete taj bok, na tu stranu se gotovo redovito spuštao i Folprecht, glavni razigravač češke ekipe iz dubine. I inače su im tu koncentrirani najbolji igrači mdash; i svenazočni ofenzivac Šural i Shala i jako neugodni, motorični i snažni lijevi bek Bartošak s kojim su Bijeli imali mnogo problema. Nekoliko puta su uspjeli probiti to krilo, no srećom nedostajala im je završnica. Kako je pak utakmica odmicala, tako su i preciznost i intenzitet Slovanova napada opadali, a Hajduk igrao sve opreznije, pa se i Ohandza povukao dosta duboko. Tako da je gol iz prekida uistinu stigao kao hladni tuš. No, ako ništa drugo, momčad je ostala na nogama i nije dozvolila još koju loptu iza Kalinićevih leđa.
Hajduk je napadao ili kontrama ili dugim Kalinićevim loptama, većinom stihijski. Sve što je kreirano, kreirano je sjajnim individualnim potezima što Ohandze što Sušića. Ono što se dalo primijetiti je da je Hajduk nastojao igrati brzo, što kraće zadržavajući loptu u svom posjedu. Šteta, jer se tako neke dobro postavljene pozicije u napadu olako prokockalo nerezonskim šutevima ili nabačajima. Eh, kad smo kod nabačaja mdash; nijedan, ali doslovno nijedan nabačaj u šesnaesterac Slovana nisu odnijeli skakači Bijelih, a ubacivali su Hajdukovci sigurno 15mdash;20 puta mdash; čisto da zabilježimo.
Posebnu zanimljivost u čitav narativ donosi to da Slovan baš i nije ekipa koja se posebno prilagođava protivniku. Oni napadaju i odaju dojam ekipe koja baš i nije vična defenzivi. Kako će se Bijeli postaviti u uzvratu? Opet oprezno, čekajući? Duboko? Ili pomaknuti zadnju liniju visoko i napasti loptu? Natjerati protivnike da igraju pod pritiskom. Koliko će to uopće ovisiti o Hajduku. Sudeći prema dosadašnjim utakmicama Slovana, oni će bez kompleksa i na Poljudu napasti visoko i agresivno. Hoće li Bijeli usprkos tome tražiti građenje igre ili će se napad opet bazirati na Kalinićevim ispucavanjima? U tom slučaju, mnogo će ovisiti o skok igri i još više duel igri. A čak i da i u tom segmentu Splićani budu uspješni, ovakvim načinom građenja napada jako se teško hvata ritam koji je u situaciji hvatanja rezultata, kad ti je potrebno biti u kontroli zbivanja mdash; iznimno važan. U protivnom, Bijeli će opet čekati, slično kao u Liberecu. Jedno je sigurno, ako je dosad i znalo biti kalkuliranja s fizičkom spremom i snagom, u idući četvrtak neće mdash; naime, više se nema što čekati i za što se štedjeti.
Kalinić je bio izvrstan, ponovo u pravoj formi u pravo vrijeme, samo da je zadrži. Juranović se mučio, ali i non stop zujao. Bilo je nekoliko grešaka, no teško je išta mu zamjeriti kad se zna da na ovoj poziciji igra možda i prvi put u životu. Milić se, usprkos pokojoj zakašnjeloj reakciji, prije svega kao posljedici nedostatka utakmica i sustavnog treninga, odmah pokazao pojačanjem i baš onim što je Hajduku nedostajalo. Šteta što na drugom boku nije bilo Velasqueza, a neće ni u uzvratu. Milović je osim jedog ispadanja defenzivno bio jako dobar, ali je opet poslao 3mdash;4 lopte u bunar posve nepotrebno. Naročito veseli sve bolja igra Maksima Bilog, igrača koji bi vrlo brzo trebao postati standardan i baš zapovijedati Hajdukovom obranom. Jeff je većinom pomagao na desnom boku. Caktaš i Balić su ovakvom igrom žrtvovani, te se često postavlja pitanje ne bi li ovakvom scenariju na terenu više odgovarali neki defenzivno potentniji igrači nego fini veznjaci poput njih dvojice. Samo što Hajduk takvih nema. Posebno ne stoje kritike na Balićevu igru, jer je u prvom dijelu predaja bila uredna, koliko je lopti uopće imao, defenzivno također bez nekih grešaka. Jasno da mladić nije savršen i da ima i lošijih i boljih partija, ali ako ćemo Andrijin učinak procjenjivati po tome rješava li utakmicu ili ne mdash; to nas neće nigdje odvesti, naprosto jer je posve mdash; krivo. Fascinira Caktaševa fizička moć i želja koje su se najbolje očitovale kada je na samom kraju utakmice jurcao za Slovanovim braničima duboko u njihovu polju i pozivao suigrače da mu se pridruže. Sušić preko centra sjajan, posebice u ovakvim situacijama kad ga se oslobodi okova sustava, ali ispod centra jako loš. Jako je “plivao” i nekoliko je opasnih situacija preko njega generirao Slovan. Postavlja se pitanje bi li to s Malokuom izgledalo čvršće. No, pitanje je i bi li Maloku imao toliki ofenzivni doprinos kao Sušić. Vlašić vrlo malo primjetan, a nije mu samom bilo ni lako. Baš kao i Ohandzi, koji je svejedno bio permanentna napast. Maloku je svoje istrčao i zatvorio.
Iako kapetan Milović i trener Burić pričaju kako Bijeli nisu igrali onako povučeno s namjerom, teško se oteti dojmu da je to ipak samo mdash; priča. Naime, nisu mnogo drukčije izgledale utakmice protiv Godseta i Dinama, a dojma smo da ne bi ni protiv Rijeke da Volpijev klub nije rano ostao sa igračem manje. Buriću u prilog do sada svakako govore rezultati, posebice kada ih se usporedi s nedavnom prošlošću. Nije izgubio ni na Maksimiru, ni na Rujevici, a prošao je sve tri europske prepreke i s rezultatom koji ipak nije nedostižan čeka uzvrat protiv Slovana na Poljudu. Međutim, kako ćemo ocijeniti trenerov rad u ovom periodu ispadnu li Splićani od Čeha?
Također, ne stoji baš ni Burićeva ocjena o nedostatku sreće, kad priča o primljenom golu. Naime, istina je da je gol primljen nakon (ne)sretnog odbijanca, međutim, do šuta od kojeg je nastao odbijanac nije došlo nesrećom, nego greškom obrane. I općenito, kada se čitavo vrijeme braniš tako duboko, baš provociraš sreću da ti jednom (ili i više puta) okrene leđa. Obično to i bude kroz nekakvu “rebatajicu”.
S jedne strane, koliko god Česi bili ozbiljna, organizirana, fizički potentna momčad, stječe se dojam kako nisu baš stabilni kad su “na petama”, pod pritiskom. Tehnički to sigurno nije bolja ekipa od Hajduka i baš zato će pitanje stila igre biti neizbježno ispadnu li Bijeli u idući četvrtak pred prepunim Poljudom. Bi li Hajduk bolje prošao da je u Liberecu zaigrao agresivnije, sa zadnjom linijom na 30mdash;35, a ne na 16 metara? Presing se u nogometnu stvarnost vratio baš pod egidom smanjenog fizičkog trošenja u odnosu na trpljenje tranzicije u oba smjera, iako ga se dugo smatralo nerentabilnim baš na taj navodni preskupi račun fizičke potrošnje. Ipak je pomalo tužno gledati kako se ekipa s Balićem, Caktašem, Sušićem, Vlašićem, Ohandzom, Juranovićem, Milićem, jedva čeka riješiti lopte. No, u nogometu cilj opravdava sredstvo. Samo ako se cilj dosegne.
Isto tako, treba biti pošten, pa izložiti i drugu stranu medalje. Burić je posve u pravu kada kaže da je pitanje je li momčad u određenom momentu nešto u stanju odigrati ili ne. Naime, ne treba zaboraviti kako je Vlašiću 17, Balić je tek napunio 18 koliko je i Tomi Bašiću, a Juranović 20 koliko ima i Radčenko, Malokuu je 19 kao Tudoru, Pejiću, Josipu Bašiću i Roguljiću, a nisu ni ostali puno stariji. Pa onda da je većini njih ovo prva prava sezona seniorskog nogometa ili makar seniorskog nogometa na ovoj razini. Ako uzmemo u obzir i ove koju godinu starije lako je vidjeti da su Ohandza i Jefferson do jučer igrali drugoligaški nogomet. I baš zato su igrači s konkretnim iskustvom iza sebe poput Biloga, Velasqueza i Milića dragocjeni za ovu ekipu da joj daju ravnotežu. Kad na ovo nadodamo uistinu nesreću s ozljedama da su izvan stroja sva tri beka, pa i to da nekolicina što zbog potpisa što također zbog ozljeda nije prošla pripreme mdash; jasno je da je teško, ili budimo objektivni mdash; nemoguće očekivati igru i rezultat kakav bismo svi koji volimo Hajduk željeli. Konačno i sam trener je tek stigao i obzirom na suludi UEFAmdash;in kalendar natjecanja gotovo nije imao vremena da uopće spremi ekipu, a kamoli da ih pripremi na ovakvo sito i rešeto utakmica s rezultatskim imperativom u tako kratkom vremenu.
I zato kako god završila ovosezonska Hajdukova europska avantura, Damir Burić zaslužuje podršku. Zato što je analitičan, studiozan, ozbiljan i radišan, te nije kafić/šank sveznadarske provenijencije. Zbog svih navedenih, objektivnih otegotnih okolnosti nekako je nepristojno i inzistirati na nečemu do čega se dolazi sustavnim procesom rada i planiranja, posve zanemarujući time baš to mdash; sustavan proces rada i planiranje. Jer za proces uvijek treba vrijeme. Put rada kroz razvoj mladih igrača i igre je ispravan i na njemu Hajduk treba ustrajati, pod svaku cijenu, a trenera suditi sukladno napretku tih igrača i igre onda kada dobije pa potroši vrijeme neophodno za navedeni proces. A to nije i nikako ne može biti sada.
Burić je sasvim u pravu kada kaže da nitko od nas ne može ni donijeti skroz ispravan zaključak o igri Hajduka i stanju u kojem se momčad nalazi i fizički i psihološki, pa ni taktički, jer nismo “unutra”, s ekipom. No, pitanja o načinu igre jesu i bit će neizbježna. Posebice ako se Bijeli ne plasiraju u skupine Lige UEFA. Nije Hajduk favorit niti će biti tragedija ako ne prođe. No nije ni Slovan ono što je lani bio Dnipro, ni blizu i zato se ovo ispadanje neće svrstavati u niz onih mitskih, da ih nabrajajući sada ne otvaramo stare rane. I navijači to znaju i osjećaju da je sada ona velika šansa, kada su Bijeli ždrijebom dobili malo sreće, ponavljam, ne zato što je Slovan loš, nego zato što je lošiji od većine protivnika koje su Splićani mogli dobiti. Slovan Liberec je, ni kriv ni dužan, nemeza Hajdukove bolje budućnosti, koja je nadohvat ruke, tako blizu, a tako daleko.
Roko Kaliterna
