Iako je Južna Amerika zaluđena nogometom, to se ne bi moglo reći i za Venezuelu. Sport broj 1 u toj zemlji je baseball, stoga ne treba čuditi da većih reprezentativnih uspjeha nije bilo. Jedina su zemlja tog kontinenta koja se nije uspjela plasirati na Svjetsko prvenstvo, a prvi ozbiljniji rezultat na Copa Americi nacionalna momčad ostvarila je tek 2011. godine, kad su natjecanje završili kao četvrti. No, to ne znači da se nogomet u Venezueli ne igra već dugo – tamo je stigao još krajem 19. stoljeća, a prvi nogometni savez osnovan je 1926. godine.
Savezi su se kroz iduća desetljeća mijenjali, a amaterizam je trajao sve do 1957. godine, kada se konačno kreće s profesionalizacijom lige. Prvo natjecanje imalo je svega šest klubova, a konačnu titulu osvojio je klub Universidad Central, kojem je to jedini naslov, a danas je drugoligaš. Liga luta između 6 ili čak samo 4 kluba sve do 1965. godine kad se konačno širi na 8 klubova. Nakon toga, liga se mijenja u broju članova koji je nekad i neparan (9), a praktički iz godine u godinu se mijenja broj, uglavnom između 10 i 8 klubova, da bi se situacija donekle stabilizirala tek 1977. godine, kad broj klubova na par godina postaje stalnih 12. Igra se dvokružno, no već 1983. godine liga ponovo pada na 10 klubova. Nakon toga ponovo slijede godine nestabilnosti, broj klubova varira pa je nekad 15 njih u ligi, a nekad 10, a mijenja se i format natjecanja, praktički svake sezone. Iduće razdoblje relativne stabilnosti je period od 1988. do 1995. godine kada u ligi nastupa 16 klubova, a format se mijenja u dio jesenji i proljetni dio sezone, kao što je to u Europi, a ne da je cijela liga u jednoj kalendarskoj godini. Klubovi izlaze iz lige bilo zbog financijskih problema, bilo zbog organizacijskih.
To i ne treba čuditi ako smo upoznati s političkom poviješću Venzuele. Praktički kroz čitavo dvadeseto stoljeće traje period političke nestabilnosti, izmjenjuju se vojne diktature. Nakon drugog svjetskog rata uspostavlja se demokracija, ali ona postoji više na papiru nego u stvarnosti, jer bilo je slučajeva kad poraženi nisu priznali poraz pa bi uz pomoć moćnih krugova i vojske nastavili vladati unatoč izbornom porazu. U sezoni 1995/96 broj klubova se smanjuje na 12, a od iduće godine imamo Aperturu i Clausuru, no nemamo dva pobjednika lige, nego samo jednog koji se odlučuje u finalu nakon dvije utakmice, a finalni par su pobjednik Aperture i Clausure. Sustav se donekle mijenja u sezoni 1999/00 kada je pobjednik odlučen nakon što bi četiri najbolje ekipe odigrale završni turnir za prvaka, no već iduće sezone broj klubova pada na – deset, a pobjednika opet odlučuje finalni sraz najboljeg iz Aperture i Clausure. Takav sustav imamo do 2007. godine.
Nakon desetljeća izmjenjivanja na vlasti dvije političke stranke Demokratske Akcije (lijevi centar) i stranke Copei (desni centar), Venezuela je bila duboko korumpirana i sve siromašnija zemlja (svaka sličnost s Hrvatskom slučajna), a stanje se sve više pogoršavalo. Nakon “Bolivarske revolucije”, 1999. godine na vlast dolazi Hugo Chavez i sa socijalnim programima baziranima na prodaji nafte (koje Venezuela ima u izobilju) uspijeva smanjiti siromaštvo i nepismenost te donekle stabilizirati zemlju (unatoč nekoliko pokušaja da ga se manje ili više nasilno makne s vlasti), a što se tiče nogometa to za posljedicu ima da Venezuela dobiva organizaciju Copa Americe 2007. godine. Novi stadioni se grade, a kako bi se popularizirao nogomet i da stadioni ne bi ostali neiskorišteni, liga se proširuje na 18 klubova, koliko ih ima i danas. Zadržan je sustav Aperture i Clasure, a pobjednik je samo jedan nakon finalne serije.
U tako nestabilnoj ligi, najuspješniji je klub Caracas FC s 11 titula (prvu su osvojili tek 1997. godine). Klub je osnovan 1967. godine, a osnovala ga je grupa nogometnih zaljubljenika kako bi imali što raditi u slobodno vrijeme. U prvu ligu ulaze 1985. godine, puno profesionalizaciju prolaze tek 1989. godine, a danas igraju na stadionu Estadio Olimpico de la Universidad Central de Venezuela, koji prima 24.900 gledatelja. Klub je u vlasništvu kompanije Cocodrilos de Caracas, koja ima, između ostalog i košarkaški klub i sportski park. Caracas je jedan od najpopularnijih klubova, a navijačkih grupa ima nekolicina, od kojih je najpoznatija Los Demonios Rojos. Oni jedva čekaju clasico del futbol venezolano, odnosno dvoboj s najvećim rivalima, klubom pod imenom Deportivo Tachira. Oni pak igraju na stadionu Polideportivo de Pueblo Nuevo, kapaciteta 42500 mjesta. Osnovani 1974. dosad su skupili 7 naslova prvaka, i oni imaju košarkašu momčad i u privatnom su vlasništvu. Najpoznatija navijačka grupa im se zove Torcida Aurinegra, a grupa koja je poznata i po nasilnim akcijama ima ime Avalancha Sur. Osim Caracasa njihovi rivali su i Estudiantes de Merida, s kojima igraju clasico andino.
Treći aktualni klub vrijedan spomena je Zamora Futbol Club, osnovan tek 2002. godine. No, ugrabili su posljednja dva naslova prvaka. Igraju na Estadio Agustian Tovar, kapaciteta nešto ispod 25 tisuća gledatelja. Navijači su im La Burra Brava. Gledanost lige je nešto ispod 4 tisuće gledatelja, a najgledaniji klub je Deportivo Tachira kojeg u prosjeku gleda oko 10,000 ljudi. Caracasa gleda oko 6 tisuća ljudi, a tu negdje i Zamoru. S obzirom na to da se politička situacija ponovo zakomplicirala u Venezueli, teško je predvidjeti kako će se to odraziti na nogomet, pogotovo nakon uzleta koji se dogodio u 21. stoljeću. Možda će nam najbolji odgovor na to dati nastupi klubova ovogodišnjem izdanju Copa Libertadores, kao i reprezentativni nastup na ovogodišnjoj Copa Americi.
