Tog je srpanjskog dana na Wembley došlo više od 96,000 gledatelja, a pred TV ekranima milijuni su ljudi pratili jednu od najpoznatijih utakmica svih vremena. Lopta s kojom se igrala utakmica još uvijek se čuva u “National Football Museum” u Manchesteru, a debate o kontroverznoj utakmici se vode i danas. Finale SP te daleke 1966. godine otišlo je u produžetke. Nijemci su se branili kada je Englez zanimljivog prezimena Alan Ball prošao po desnoj strani , zavrnuo loptu na nekih 8-9 metara ispred njemačkih vrata, Geoff Hurst uspijeva primiti loptu desnom nogom i šutira snažno iznad glave vratara Hansa Tilkowskog. Švicarski sudac susreta Gottfried Dienst, prišao je pomoćniku iz SSSR-a na toj strani, a on, ne uspijevajući se verbalno sporazumjeti s kolegom, pokazuje da je gol, koji je praktično donio Englezima prvi i jedini naslov svjetskih prava u povijesti.
U englesku povijest i nogometnu legendu ušao je zauvijek kao “ruski pomoćnik“, no njegova zemlja je Azerbajdžan. Nacionalni stadion, koji je nekad nosio Lenjinovo ime, od 1993. se zove po njemu Stadion Tofiq Bahramov. Nedugo nakon njegove smrti i stjecanja neovisnosti Azerbajdžan se na taj način odužio Bahramovu. Tofiq je rođen je davne 1925.godine i od malih nogu bio je opčinjen nogometom. Počeo je kao igrač koji je igrao za klubove iz prijestolnice, najprije Spartak, potom Dinamo te Neftchi Baku na kraju svoje igračke karijere. Rano je prestao igrati, ozljeda ga je primorala da već u svojoj 25.godini prekine sa igranjem. Samo godinu kasnije , 1951.godine obukao je sudački dres i uskoro postao jedan od poznatijih sudaca sovjetskog nogometa. Godine 1964.postaje sudac sa FIFA-inim znakom, što mu je omogućilo da dođe na najveću smotru svjetskog nogometa- Svjetsko prvenstvo.
Svjetsko prvenstvo 1966.godine održano je u Engleskoj i zauvijek je ušlo u nogometnu legendu nacije koja je svijetu poklonila nogomet. Tofiq Bahramov bio je glavni sudac na utakmici Španjolska -Švicarska 2:1, odigrane na slavnom Hillsboroughu u Sheffieldu, no u povijest će ući kao mahač, pomoćni sudac finalne utakmice. Bilo je to vrijeme kada suci još nisu bili specijalizirani te su u istom natjecanju trebali biti spremni biti glavni sudac i pomoćni. Hurstov udarac u produžetku odbio se od vratnice, a Englezi su tražili gol. Gottfried Dienst nije mogao vidjeti je li lopta prešla crtu, okrenuo se prema Bahramovu, tražeći potvrdu. Klimanje glavom i signal zastavicom bili su više nego jasan signal, gol je priznat. Englezi su poslije zabili još jedan za potvrdu konačnog slavlja. Engleski tisak ga je slavio, Nijemci su bili bijesni. Toliko da je izraz “Wembley-Tor” postao dijelom njemačkog nogometnog leksika.
Junak za jedne, personifikacija sudačke nepravde za druge, Bahramov je poslije u svojim memoarima naveo da je lopta udarila u mrežu i odbila se u crtu, da je vidio dodir sa mrežom te je lopta već u tom trenutku prešla zamišljenu liniju gola. Njegova sudačka karijera nije patila, štoviše postao je prava sudačka zvijezda. Sudio je i na SP 1970.godine , EP kao i prvu utakmicu finala Kupa UEFA. Najveći sovjetski vratar svih vremena Lev Jašin zvao ga je na svoj oproštaj. Nakon sudačke karijere Bahramov je postao trener Neftchija, a poslije i glavni tajnik nacionalnog saveza Azerbajdžana.
Punih 40 godina nakon najslavnije utakmice u engleskoj povijesti Gordi Albion je igrao kvalifikacijsku utakmicu sa Azerbajdžanom, a gostujući navijači su bili u dresovima sa natpisom Bahramov i brojem 66 na leđima. Poput pravih hodočasnika išli su pokloniti se do jednog kipa u Bakuu . Bahramov je osim stadiona dobio i svoj spomenik, poput pravog sportskog heroja. Spomenik, koji ga prikazuje u sudačkoj pozi, odraz je njegovog ugleda u vlastitoj zemlji. Zemlja poznata po svojim hrvačima poklonila se jednom nogometnom sucu. Manje-više nepoznat izvan domovine i Engleske , Bahramov je stekao status sportske zvijezde zahvaljujući ponajviše svojoj kontroverznoj odluci tog davnog srpanjskog dana.
Gol koji to nije bio za najmanje 6 cm, potvrdile su poslije računalne simulacije Ian Reida i Andrew Zissermana sa Sveučilišta u Oxfordu, Englezima je donio naslov, a Tofiqu slavu i kontroverzu. Upravo zahvaljujući vlastitoj pogrešci, kojom je priznao nepostojeći gol, dvije nacije ga slave kao zajedničku nogometnu ikonu.
Edo Zdravković
