Predstavljamo nove igrače NK Rijeka

Prijelazni rok u Rijeci dosad možda nije bio pun nekakvih “divljih” imena, sigurnih “kapitalaca”, ali nije sporno ni da je dovela neke kvalitetne igrače, koje će njihov stručni kadar znati iskoristiti. Predstavimo ih!

Josip Elez, stoper rođen 25.4.1994 u Splitu, visok 1.90m. Jedan je od niza iznimnih talenata iz generacija ’93.-’95 splitskog Hajduka koji se nije dokazao u njegovim seniorima. Za razliku od dobrog dijela njih, kod njega, naravno, nisu bile ni ozlijede u pitanju, ni neprofesionalnost i nesposobnost prilagodbe na seniorski/prvoligaški nogomet – Elez nije podlegao ničemu od toga, nego je s tek 19 godina, na ljeto ’13 otišao za tek 400.000 eura u rimski Lazio, u trenutku kad klub pogotovo nije mogao, radi financijske situacije, zadržati igrače s ponudama takvih klubova. A Josip ju je svakako zaslužio. Trenirati je počeo u Solinu, s 15 prešao kao talentirani napadač (!) u Hajduk, ali su treneri, dobro, prepoznali njegove druge kvalitete i preko pozicije defenzivnog veznog završio je na stoperu, te postao i česti, nekad i standardni mladi reprezentativac. Debitirao je s tek navršenih 18 u porazu od Intera iz Zaprešića, a kao izlazni junior je “dobio” još 2 ulaza u trash timeu. Nakon prelaska u Lazio ipak nije bio ni blizu seniora, “osuđen” na još godinu dana Primavere. Potom su uslijedile posudbe. U trećeligaškom Grossetu je u 15 utakmica (11 startova) i zabio svoj prvi seniorski gol. Uslijedila je posudba u niži dom mađarske prve lige, Budapest Honveacute;d FC, gdje je bio na proljeće u potpunosti standardan, iako se oprostio od Mađarske u zadnjem kolu crvenim kartonom u 22. minuti. Prošle je sezone uslijedio danski Aarhus GF. Krenuo je s klupe u sezonu, ali jako brzo se, van “rupe” u 11. mjesecu, apsolutno ustalio u prvih 11, nakupivši 25 nastupa (22 starta) uz 2 gola. Korak po korak, jedan od najtalentiranijih stopera u Hrvatskoj je dogurao i do dosad daleko najozbiljnije posudbe – u Rijeku, gdje je u početku krenuo u prvih 11. Biti će zanimljivo pogledati koliko može.

Foto: nk-rijeka.hr

Aleksandar Šofranac stoper je iz Crne Gore, rođen u Cetinju 21.10.1990, visok 1.86m. Kako se čini, u mlađim je kategorijama Mladosti iz Podgorice bio od 2002., a prvoj se ekipi priključio kada su 2008. pali u 2. ligu Crne Gore. Nakon par sezona izborio je i povratak u 1. ligu s njima, stalan u ekipi koja je u tom periodu bila čvrsto u sredini tablice. Aleksandar je 2011. pozvan i u U21 reprezentaciju, gdje je odigrao 3 utakmice, sve u početnoj postavi. Skrivio je, međutim, jedanaesterac u 1-0 porazu od Walesa. Mladost je, nakon sezone 12/13, kad je bila 6. u ligi, imala sreće da nogometni savez Crne Gore nije dao licencu za europska natjecanja Budućnosti i Grblju, pa je ušla u kvalifikacije za Europa Ligu. Šofranac je bio standardan kad su prošli Videoton, Senicu i na kraju, kad ih je isprašila Sevilla. Nakon još polusezone u Mladosti, Šofranac kao kapetan prelazi u srpski Javor iz Ivanjice, pri dnu lige. Navodno je krenuo jako dobro, ali već se nakon 7 utakmica ozlijeđuje i gubi ostatak proljeća. Javor je ispao iz lige, a Šofranac morao operirati prepone. To ga je koštalo jesenske polusezone u 2014, u kombinaciji s tim što je bio van kvote stranih igrača. Trebao je tražiti klub za posudbu, ali je, čini se, ipak “za stalno” otišao natrag u Crnu Goru, u Sutjesku. Vraćao se sporo, tek u 4. mjesecu (efektivno je, dakle, izgubio godinu dana nogometa), ali uspješno. Sutjeska je došla do 2. mjesta, uz njega standardnog u finišu sezone. Ostao je standardan i iduće sezone, redovito označen kao jedan od najboljih u ekipi, a igrama je izborio i mjesto u A reprezentaciji – pozvan je već u 10. mjesecu za kvalifikacijsku utakmicu protiv Rusije, ali u kvalifikacijama nije ipak zaigrao. Debitirao je u prijateljskim utakmicama, ušavši s klupe u 2-1 gostujućem porazu protiv Grčke 24.3., a našao se i u prvih 11 u 1-0 porazu od Turske 29.5. – gdje su on i Vešović, prema riječima Vešovića, bili par najbolje ocijenjenih igrača Crne gore. U Rijeku je došao kao slobodan igrač i sasvim zanimljiv dodatak rotaciji na stoperskim pozicijama, uz Mitrovića i Eleza, te također svojevrstan nadomjestak za Leškovića koji je otišao u Dinamo. Za razliku od većine konkurenata, desni je bek pozicija na kojoj Rijeka svakako trenutno nema apsolutno nikakvih problema. Ristovski i Vešović su svakako kvaliteta i iznad razine HNL. Međutim, obojica su na posudbi iz Spezie do kraja ove sezone. To je vjerojatno, uz želju, naravno, za dubinom, zbog kojeg je, također iz Spezie došao i treći. Radi se o Ivanu Martiću, rođenom u švicarskom Uzwilu 2.10.1990, a čiji su roditelji, bosanski Hrvati, u Švicarsku došli iz Dervente. Visok je 1.83m. Nakon što je počeo u lokalnom niželigašu, prešao je u akademiju St. Gallena, gdje je prošao sve mlađe kategorije. Od 17. standardan je bio u trećeligaškim U21 rezervama kluba, a između nastupa za rezerve, debitirao je u srpnju 2009 i za prvu ekipu. Na zimu su ga poslali na posudbu u 2. ligu, u Schaffhausen, gdje se ustalio u prvih 11 i u 15 nastupa (11 st.) zabio 3 gola. Njegov je povratak u klub, u 2010., značio i prebacivanje s desnog krila, gdje je igrao dotad, na desni bek. Iako je imao period standardnosti u prvoj ekipi, do kraja sezone se vratio u U21. Tek je u 11/12 postao i ostao standardan, što, ipak, čini se radi ozlijede, nije nastavio biti i u 12/13. Ipak, u tadašnjih 15 utakmica i samo 9 startova, zabio je i jedini seniorski gol za St. Gallen, a i nakupio, čini se, polovicu asistencija (3). 13/14 je krenuo standardan, ali je do kraja sezone “spao” na rotaciju, 17 startova i 8 ulazaka s klupe ukupno. Igrao je i Europa Ligu s njima, ne sve utakmice, ali i 90 minuta u pobjedi nad Kubanom iz Krasnodara. Na kraju je, nakon 10 godina u klubu, otišao vani, u Hellas Veronu. Iako je počeo kao standardan u Serie A, nije imao sreće s nizom sitnih ozlijeda. Svejedno, bio je prvi izbor na jesen. Verona je potom posudila Erosa Pisana od Palerma, koji ga je definitivno gurno na klupu. Toga je ljeta Verona otkupila Pisana, a Martića stavila na transfer listu. U Serie A je nakupio 13 startova i 3 ulaska s klupe uz 1 asistenciju. Iako se i Rijeka vrtila oko njega već tada, na kraju je završio u Speziji. U startu donekle u rotaciji, u Serie B se učvristio u prvih 11, ali je u siječnju ozlijedio bedreni mišić, a to mu je odnijelo gotovo u potpunosti proljeće. Kad se vratio, Filippo de Col je čvrsto držao poziciju desnog beka i nastupio je samo 3 puta do kraja sezone. Sada, valjda opet zdrav, odlazi u Rijeku, a potpisao je ugovor na 3 sezone – na njega se valjda računa za budućnost. Iskustvo Serie A, B i švicarske 1. lige, pa barem u rotaciji, bi trebalo biti više nego dovoljno za HNL standarde, a za Europu… vidjet ćemo! Bosanski napadač Haris Handžić rođen je u Sarajevu 20.6.1990, a visok je 1.91m. Robusni je napadač prošao sve kategorije Sarajeva, ali i mladih reprezentacija, te je navodno debitirao za prvu ekipu već sa 16 godina, a sa 17 je već bio standardni prvotimac, a pošlo mu je za rukom u istoj godini nastupiti i za U19, U21 i A reprezentaciju, debitiravši u prijateljskoj utakmici, 1-0 porazu od Poljske. Na zimu 2008, nakon još jedne standardne polusezone u Sarajevu, osamnaestogodišnjak, još junior, ali s već 34 nastupa (i 8 golova) ostvario je i transfer vani, Lech iz Poznańa, jedan od najboljih poljskih klubova. U klubu ga, moguće jer je možda više, robusnosti usprkos, tehničar i okarakteriziran igrač ekipe nego “killer”, bio predodređen za lijevo krilo, ali nije ni na njemo dobio prilike. Nakon “izgubljenih” godinu dana, vraća se na posudbu u Sarajevo, gdje je bačen na klupu te smogao u tek 3 startova u 12 nastupa jednom zabiti i asistirati. Lech raskida ugovor s njim i vraća se “za stalno” u Sarajevo, ali mu tu ozlijeda odnosi gotovo cijelu sezonu, vraća se tek u travnju, ali u tek 380 minuta na terenu u 9 utakmica zabija 3 gola i dvaput asistira. Iz nepoznatog razloga, navodni navijač njegovog kluba ga je napao nožem krajem svibnja te godine, iako je klub nizao pobjede, radi čega propušta zadnje kolo. Iduće je polusezone tek zamjena ofenzivnom trojcu Haskić – Obuća – Kojašević, kupeći minute mahom u trash timeu. Nekadašnja možda i najveća nada Sarajeva, s 21. godinom je otišla iz kluba ona i prešla u Velež. U Mostaru nije bila bolja situacija, našao se iza Danijela Brkovića, Nedima Hiroša, pa i lijevo iza Ševke Okića. Osuđen na trash time – pa i jednom kad je startao već je Brković ušao u 31. minuti za njega. Samo 1 asistencija. Iduće sezone prelazi u Rudar iz Prijedora i tamo je napokon standardan, 24 starta, 2 ulaska s klupe, ali tek 7 golova, koliko je imao i žutih kartona. 2 asistencije. Na ljeto 2013. prelazi u Lihtenštajn, točnije u FC Vaduz, koji je igrao 2. švicarsku ligu tada. Našao se tek na klupi. Tek 1 start u 14 nastupa u polusezoni, bez učinka, gotovo radom trash time… i na zimu opet povratak u Premijer Ligu. U banjalučkom Borcu je počeo na krilu, 5 kola bez gola, ali s 3 žuta kartona, da bi u travnju eksplodirao – U 4 kola zabio je čak 8 golova! 3 bivšem klubu Rudaru (3-0 pobjeda), ništa protiv Širokog, 1 u porazu od Zvijezde i onda čak 4 u 5-0 pobjedi nad Leotarom. Dovoljno dobro za transfer u jednu drugu Premier Ligu – onu rusku. FC Ufa iz istoimenog grada. U Baškortostanu se izborio brzo za mjesto u prvih 11, koje je zadržao (29 nastupa, 24 starta), iako je zabio samo 4 puta (jednom iz jedanaesterca) i 2 puta asistirao. Prošlu je sezonu zato, usprkos golu i asistenciji u prvoj utakmici, spao na rotaciju, tek 9 startova u 19 nastupa, i samo taj 1 gol i 1 asistencija… Gledajući sve, ne može se o njemu pričati kao automatskom pojačanju. Poslužiti će svakako kao backup za efikasnog Bezjaka, ali iako je Rijeka znala “vratiti u život” napadača kojem u inozemstvu baš i nije išlo, Handžić će se teško izboriti brzo za bolji status. Ima li još na kraju uopće potrebe pisati u detalje i o Franku Andrijaševiću? 25-godišnjak, bivši igrač Hajduka, Dinama i Lokomotive, nekadašnji mladi reprezentativac u svim kategorijama, odigrao je vjerojatno najbolju sezonu karijere prošle godine na posudbi u Lokomotivi. Kako je jedan kolega komentirao, prošao je praktički transformaciju od pomalo zastarjelog tipa veznog igrača, kreatora kojem je nedostajalo brzine, u “modernog napadača”. Kakva će i koja uloga biti u Rijeci, opet, to će se tek vidjeti, ali za HNL standarde, opet, zahvalan igrač. Igrači koji su dovedeni, dovedeni su smisleno, pokriveni su odlasci Leškovića i Samardžića, dijelom i Balaja, premda Handžić ipak nije, gledajući dosadašnju karijeru, garancija golova. Zadržana je širina kadra na desnoj strani nakon odlaska Roshija, pa i sredine u nekoj mjeri. Prijelazni rok u Rijeci još nije gotov, u oba smjera, a ne sumnjamo da će biti još materijala do kraja prijelaznog roka.

MODD ]]>