Vlasništvo nad nogometnim klubovima u Europi dio je povijesnog nasljeđa i razvoja nogometa u pojedinoj zemlji. Ni danas ne postoji idealan model upravljanja klubom, jer najveći europski nogometni klubovi imaju različite načine upravljanja: od modela u kojem navijači biraju, do vlasništva jedne osobe ili korporacije. Ono što je jedino sigurno, da su klubovi kojim upravljaju navijači stabilniji, jer ne ovise o ostalim poslovima kojim se jedan gazda/korporacija bavi. Kako se uopće u Europi razvijao vlasnički model kakvog danas imamo, pročitajte u nastavku:
Engleska
Prije nego što je profesionalizam uveden, nogometni klubovi su bili u zajedničkom vlasništvu, dakle njihov oblik je bio tzv. “udruženjerdquo;. Zajednička organizacija također nazvana i zajedničko društvo je organizacija čije se vlasništvo i upravljanje temelji na zajedništvu. Sa sve većom popularnošću engleskog nogometa, kasnih osamdesetih i devedesetih godina 19. stoljeća pojavila se potreba za većim prostorom za gledatelje što je, naravno, podrazumijevalo i određeni trošak. S ciljem zaštite članova uprave od osobne odgovornosti, nogometni klubovi su imali mogućnost pretvoriti svoju vlasničku strukturu u privatne tvrtke koje su u posjedu dioničara sa statusom ograničene odgovornosti, a što im je omogućeno zahvaljujući Zakonu o “dioničarskim društvimardquo; donesenom 1856. Do 1921. godine 84 od 86 nogometnih klubova su postali privatne društva sa statusom ograničene odgovornosti.
Ovo je bio najčešći pravni oblik engleskih nogometnih klubova kroz 20. stoljeće, a nogometni klubovi su najčešće bili u vlasništvu lokalnih poduzetnika koji su često mogli pokriti financijske gubitke. Ovaj pravni oblik je čak postao i dio pravila lige koji je nalagao klubovima da se moraju osnivati kao društva s ograničenom odgovornošću.
Španjolska
U Španjolskoj je povijest vlasništva klubova sasvim različita. Umjesto samo jednog vlasnika, nogometne je klubove osnivala i njima je upravljala lokalna zajednica. Tako je FC Barcelonu osnovala grupa entuzijasta na čelu s imigrantom Hansom Gamperom, s ciljem stvaranja udruženja koje bi bilo otvoreno za sve, bez obzira na porijeklo. Ovo je dovelo do demokratizacije kluba, koji je bio u vlasništvu članova i koji su njime upravljali primjenom modela donošenja odluka “jedan član jedan glasrdquo;.
Njihovog najvećeg rivala, Real Madrida, osnovala je 1902. grupa studenata te je slično kao i Barca bio osnovan kao “općinski klubrdquo; u kojem su članovi bili formalni “vlasnici”, a izdašno su ga financijski pomagali i sponzorirali lokalni poduzetnici, kao i članovi kraljevske obitelji.
Italija
U Italiji postoji popularno vjerovanje da su Englezi donijeli nogomet šezdesetih godina 19. stoljeća. Ta se veza može vidjeti i danas u anglikaniziranim imenima klubova poput AC Milan ili GFC Genoa. Upravo poput imena klubova, početno rukovođenje klubovima bilo je pod inozemnim utjecajem, što se ogledalo u primjeni strane sportske terminologije, stranim predsjednicima klubova, sucima koji su često bili “uvezeni” iz Engleske, Francuske, Njemačke i Švicarske.
Upravo kao u Velikoj Britaniji, lokalni poduzetnici u Italiji, uvelike su financirali klubove. Bogati zemljoposjednici i poduzetnici su često preuzimali i isplaćivali njihove dugove. Vlasnici klubova postajale su obitelji koje su klubove stekle nasljeđivanjem vlasničkih prava svojih predaka. I danas je nekoliko velikih klubova u Italiji u većinskom vlasništvu bogatih obitelji/pojedinaca ili korporacija, koji ih izravno ili neizravno kontroliraju i upravljaju njima.
Njemačka
U Njemačkoj su nogometni klubovi tradicionalno osnivani kao neprofitne organizacije. Svaki bi član platio određenu članarinu i imao pravo glasa na izborima za predsjednika i članove odbora. Slično kao u Španjolskoj, lokalni sponzori su najviše financirali klubove. Klubovi su pretrpjeli značajne promjene u modelima upravljanja do 1998. kada je njemačkim klubovima dozvoljeno restrukturiranje iako je i dalje, bez obzira na postotak vlasništva, bitno da se upravljačke strukture kluba biraju među članovima (Regel 50+1).
Nizozemska
Organizirani nogomet se u Nizozemskoj počeo igrati početkom 20. stoljeća. Za razliku od Engleske, u kojoj su počeci organiziranog nogometa vezani za sveučilišta, u Nizozemskoj su nogometna natjecanja zaživjela među radničkom klasom. Prve nogometne klubove osnivali su radnici u tvornicama i lukama. Organiziranost radnika oko nogometnih klubova rezultirala je i činjenicom da su često tvornice bile i glavni financijeri nogometnih klubova, pa je tako tvornica Philips od samoga početka financirala nogometni klub PSV, koji su osnovali i u njemu igrali radnici te tvornice. Tvornice nisu nikad bile formalni vlasnik klubova koji su imali oblik tzv “radničke udruge”, ali su bile ključne za njihovu egzistenciju.
Hrvatska
Na teritoriju današnje Republike Hrvatske nogomet (u današnjem modernom obliku) su prvobitno igrali Englezi koji su došli u Rijeku radi izgradnje tvornice. Međutim, lokalno stanovništvo nije aktivno sudjelovalo u ovim utakmicama. Od početka igranja nogometa Hrvatska je bila dio raznih država i političkih sistema. Česte promjene država i političkih sistema direktno su utjecale na nogomet, pa su mnogi klubovi mijenjali imena, klupske boje itd. Unatoč promjenama političkih sistema, klubovi kao organizacije su uvijek ostajali pravno definirani kao “udrugerdquo; ili “udruženjardquo;.
Početkom 20. stoljeća, kada su u Hrvatskoj počeli nastajati prvi nogometni klubovi, došlo je do želje nogometnih čelnika za formiranjem nacionalnog nogometnog saveza. Teritorij današnje Republike Hrvatske tada je bio u sastavu Austromdash;Ugarske Monarhije te političke okolnosti koje su tada prevladavale nisu bile u cijelosti sklone ideji bilo kakvog “nacionalnog savezardquo;.
Prvi nogometni klubovi u Hrvatskoj bili su pravno formirani kao “športska društvardquo;, tj. udruženja građana. Tako i HNK Hajduk koji svoj osnutak bilježi 13. 2. 1911. godine, ali je formalno registriran 1912. u “registar društava Dalmacijerdquo;. Prema “registru društava Dalmacijerdquo; Hajduk je imao 28 redovitih i 58 izvanrednih članova (ukupno 86), dok se godinu dana poslije broj redovitih članova penje na 132, a kategorija izvanrednih članova se ukida. Kao “športskim udruženjimardquo; klubovima su upravljala vodstva (najčešće su se u klubovima pojavljivale uloge predsjednika, potpredsjednika i tajnika) koja su demokratskim glasanjem birali članovi.
Mislav Radić
