Da imaju imalo obraza i časti prema omjeru uloženih sati nespavanja i kvalitete nogometa koju smo dobili, Čileanci i Argentinci bi si sinoć stisnuli ruke, slikali se pod transparentom “Fala lijepo, ko da jesmo” i prijateljski se razišli ostavivši pitanje pobjednika Cope neodlučenim. Međutim, kako potomke Indijanaca, Hispanaca, Talijana i ostalih drevnih ili dnevnih civilizacija poprilično zaboli đon za hrvatske nogometne hipstere i ostale bujajuće kvazi supkulture, ostaje nam politička dužnost i odgovornost Čileancima čestitati na naslovu, a djelomično žaliti i Argentince koji naslov nisu vidjeli već 22 godine, a posljednja tri finala su izgubili. S obzirom na ziheraški nogomet kakvog je Tata Martino preko Paragvaja i Barcelone prezentirao i aktivirao u ionako siromašnu igru Albicelestea, mislim kako je generalni konsenzus kako je prvak ipak u ovom trenutku najbolja i najprogresivnija momčad svetog kontinenta svjetskog nogometa.
Ovako su izgledale postave koje su krenule u najveću bitku na čileanskom tlu još od Bitke u La Placilli koja je bila konačna prekretnica u drugom čileanskom građanskom ratu 1891. godine:
izvor slike: rezultati.com
Sumnjam da je u cijelom ratu bilo mnogo bitaka koje su bile ružnije za oko od onoga jučer na stadionu Nacional Julio Martinez Pradanos u Santiagu.
Argentina je krenula u okršaj s istim sastavom koji je iznio većinu turnira, dok su kod Čileanaca kao relativna iznenađenje izvirili Silva u zadnjoj liniji te Beausejour na lijevom boku.
Za početak, formacija Čilea u velikoj većini utakmice nije odgovarala ovome gore nacrtanome, već su gradili napad u glavnom u vrlo fleksibilnih i brzo promjenjivih 3mdash;4mdash;3. Na dodatnog braniča se “spustio” Diaz, čime je Sampaoli dodatno nakrcao zadnju liniju igračima koji su primarno defenzivni veznjaci, radi njihove kvalitete i mogućnosti u izgradnji napada. Bit će zanimljivo pratiti hoće li biti proglašen izmišljavateljem (ja sam izmišljavatelj novih riječi) tople vode i zabušantom kao katalonski mu kolega po struci i broju dlaka na glavi. Vrlo rijetko bi kao treći u obrani ostao jedan od bekova (onaj sa suprotne strane od one na kojoj je lopta) kada bi jedan od “braniča” iskoračio u zadnju liniju mdash; iz toga je dosta vidljivo da je Sampaoli inzistirao na dvostrukom višku oko Aguera kako bi bolje kontrolirao dubinu, a po potrebi imao igrača iz zadnje linije koji može napasti Argentinca koji vuče kontru (obično Messija), što je jedino istinsko ofenzivno oružje plavomdash;bijelih.
Argentina je pustila Čile da vodi igru do mile volje u zadnjoj liniji, ali su dobro snimljene njihove preferencije na ovom turniru mdash; otvaranje napada na bekove, obično na Islu desno. Postavlja s validno pitanje zbog čega Čile s toliko tehnički obučenih igrača, sposobnih djelovati u međuprostoru i nalaziti sitne fragmente travnjaka, toliko često upire s rješenjima po boku odakle se kreće u jednu zapravo poprilično iracionalnu završnicu mdash; centaršut na ekipu pored koje i Barcelona iz Pepove ere izgleda kao postava Jordanovih suparnikamdash;aliena u Space Jamu. Argentinci su vrlo aktivno pratili i markirali Vidala i Aranguiza i pokušali im onemogućiti sudjelovanje u izgradnji napada, što je tjeralo Čileance nošene hukom tribina i važnošću utakmice na direktnija i manje učinkovita rješenja. Prednja trojka stajala je preusko i 80 % utakmice argentinski veznjaci su tijelima blokirali dotok lopte prema njima, što je značilo da argentinski bekovi ne moraju toliko pomagati prema sredini (nisu ih uspjeli “vezati”), čime su bolje zatvorili bokove i tako osujetili osnovni plan Čileanaca za izlazak u završnicu. Tek su se 4mdash;5 puta u prvom dijelu Čileanci iz prednje linije (uglavnom Alexis) spustili u zonu pored i malo “ispod” Mascherana i Biglie čime su natjerali argentinske bekove da malo suze formaciju i time omogućili Isli i Beausejouru da probiju stranu nakon što odigraju “trokut” s njima. Velike pohvale Sampaoliju što je to uočio i očito ukazao na to tokom poluvremena jer je period od prvih 15mdash;ak minuta bilo najbolje razdoblje njihovog nogometa u ovoj utakmici baš nakon tih ispravaka.
Bekovi su inače čileanska rakmdash;rana ovaj turnir mdash; ne njihovom krivnjom, već sistemom koji od njih zahtjeva izričito ofenzivne uloge (de facto su jedini u cijeloj ekipi koji ordiniraju uz liniju pa to odrađuju duž terena) što im ostavlja dosta prostora iza leđa i par puta ih je gotovo došlo glave, ali Argentinci su danas u ono malo izlazaka u pravu kontru uvijek napravili barem jednu tehničku grešku.
Argentincima je išlo na ruku što Čileanci, iako su startali s tri igrača visoko, nisu imali nikoga tko živi na liniji ofsajda i traži dubinu (tek je jednom na utakmici za sjajnu šansu to napravio Vargas početkom drugog dijela), što je omogućilo argentinskim stoperima da aktivno markiraju i pritisnu čileanske napadače kada bi primili loptu igrajući leđima okrenuti prema golu.
Ako je Čile odigrao malo, a je, što reći za Argentinu?
Već im je Paragvaj, kojem su ni krivi ni dužni natankali 6 komada, u rijetkim trenucima kvalitetnog presinga stvarao probleme. I baš je to Čile radio, i premda ne postoji dojam kako ekipa Tate Martina posebno pati od izgradnje napada, bilo je baš ružno vidjeti koliko loše reagiraju na kretnje i pritisak braniča u nekim situacijama. Tu ponajprije mislim na bekove, koji su i u Barci, dok je Tata bio mandatar, postali pomoćni braniči, ograničeni u izlascima prema naprijed. A ako oni ne odu naprijed u fazi izgradnje, nema dovoljno mjesta da se zadnja linija raširi i u nju spusti jedan veznjak da stvori višak protiv ekipe koja pritišće. A ako lopta i stigne na bok kod njih, vrlo rijetko imaju s njom nešto pametno za napraviti. Nakon svih traktata, utakmica i turnira obilježenih presingom, odgovorom na njega u svim mogućim oblicima, salida lavolpianama i ostalim čudima modernog nogometa, stvarno je bezobrazno od Argentinaca u 2015. to ne primjenjivati.
Glavna pokretačka potencijalna snaga bile su Pastoreove kretnje, ali ovdje, za razliku od nekih prošlih utakmica, nisu donijele ploda. S obzirom na njegove kretnje Argenina je mijenjala formacije iz 4mdash;2mdash;3mdash;1 u 4mdash;3mdash;3 i varijacije između njih, a njegova sloboda u kretanju je zapravo jedini izlaz za Messija mdash; s obzirom na statičnost ostatka ekipe, tek bi se tu i tamo Pastore, protrčavajući iz drugog plana, ponudio kao kvalitetna opcija ili mantinela jednom kad bi Messi s loptom “zarezao” u sredini. Mascherano je imao drugih zadaća, Biglia nije taj materijal, Di Maria je ostajao izoliran na suprotnoj strani terena (opet, jer bek ne smije naprijed pa mora netko davati širinu), a Aguero ima problema s razumijevanjem kretanja koja nisu isključivo ona u golmdash;šansi. Stvari su bile još gore nakon 30. minute kada je ozlijeđenog Di Mariu zamijenio opasni, ali često jednodimenzionalni Lavezzi. Uloga krila u ovakvom sustavu je manje trčanja, a više igranja, a njemu odgovara upravo suprotno.
To je to od uzorka cijele utakmice, ništa se od šansi ne može zabilježiti a da je nastalo kao plod kontinuiranog ili vidljivog taktičkog, tehničkog ili sličnog uzorka. Tek valja izdvojiti kako je nekoliko puta Pastore svojom kretnjom bez lopte prema naprijed ostavio rupu u veznoj liniji koju bi Čileanci iskoristili kada bi u presingu uzeli loptu, iako im je falio “end product”.
U 95. minuti umjesto Vargasa je ušao Dinamov Henriquez što je zbilja trivia fact kojeg nećemo ponovo tako skoro doživjeti u ovoj državi. U produžecima ništa novog, opet slabo i drveno s obje strane. Penale su Čileanci izvrsno izvodili, a Sergio Ramos može odahnuti jer mu je nekadašnji suigrač Higuain uzeo titulu najisprdavanijeg promašaja s bijele točke u zadnjih par godina.
I za kraj,nije vezano uz ovu Copu, ali tko se ne naježi, ne voli ni nogomet ni život:
Vice Karin, General poslije bitke
