Sudbina će htjeti da su se u razmaku od samo jednog dana na dva fronta dovrše dvije ključne bitke, dva ključna projekta koja su mdash; svaki za sebe i tmurnom širem okruženju usprkos mdash; pokazala barem tračak nade da civilni, nepolitički angažman jednostavno ima smisla.
Nije to nešto previše, ali čovjeka ipak veseli spoznaja da je u današnjoj Hrvatskoj moguće okupiti se na temama koje ne donose ni novac, ni moć ni slavu mdash; već isključivo moralnu i ljudsku satisfakciju, osjećaj pripadnosti i ponosa. I da se u tome može uspjeti.
Ne da može, nego jednostavno mora.
I bilo je to jasno još prije nekoliko godina kada su navijači preuzeli u financijskom i moralnom smislu potpuno propali i doslovno bankrotirani Hajduk, pa ga odlučili upristojiti, unormaliti, civilizirati i vratiti narodu. Jednako kao što je bilo jasno da onih trideset tisuća ljudi u prosvjedu na Rivi naprosto moraju otvoriti barem nekoliko rupa u sistemu, kroz koje će iscuriti barem mrvica optimizma.
Bilo je jasno onima koji su željeli znati. Malobrojnima, onima koji su se strastveno suprotstavljali dominantnom stavu u politici, sportu, javnosti i medijima; onima koji su jurišali na tvrđave indolentnosti, zločestoće, sarkazma i indiferentnosti. Danas više nisu u šumi i borba je puno ravnopravnija, makar još uvijek neizvjesnog ishoda. Ali barem su stekli puno pravo javnosti.
I da, kažemo, dobili dvije velike bitke u samo dva dana. Obje u obliku pravih pionirskih pothvata koji će tek naknadno dobiti revolucionarni karakter.
Novinari često upadnu u zamku pristranosti, pa stvarnost vole obojati u ružičasto jer su i sami intimno fascinirani fenomenom kojeg obrađuju; drugi mdash; a s njima ovu priču jednostavno ne treba kvariti mdash; najčešće su jednostavno smanjenog kapaciteta, makar ih ima i strogo osobno zainteresiranih. I to ne u moralnom ili profesionalnom, nego čisto i strogo materijalnom aspektu.
Uglavnom, eto, dvije velike bitke sa splitskim ishodištem u dva dana su glatko dobijene. U prvoj su Hajdukovi navijači uspjeli naglavce okrenuti cijeli sportski sustav u državi, odnosno implementirati svoju verziju neposredne demokracije mdash; koja je u uređenim državama s regularnim nogometom prilično uobičajena i normalna. Kad je narod prije četiri godine prvi put osvojio splitski klub, bilo je jasno da povratka više nema. A kad su demokratski izbori ovih dana ponovljeni, pa je još i Gradsko vijeće Splita višemdash;manje pokunjeno priznalo da nikakva alternativa ovom modelu trenutno ni ne postoji, znači da je konačno uspostavljen sustav.
Sustav u kojemu će jedan sportski klub voditi ljudi s jasnim demokratskim legitimitetom, neokaljani, pristojni i za nadati se mdash; pošteni i stručni. Ne bi bilo puno za očekivati u pristojnoj državi, ali u zemlji u kojoj se grabi, vara i izigrava moral na svakom koraku mdash; pothvat je ravan cijelom svemiru.
A u drugoj borbi na gostujućem terenu zabili su navijači gol škaricama: uspjeli su po prvi put u povijesti Hrvatskog sabora jedan prijedlog zakona progurati doslovno s terena, iz baze, pa natjerati većinu zastupnika da se o njemu izjasne. Neki su ga podržali, neki prezrivo i kukavički utekli, a neki su se bogme i pokušali fajtati mdash; no time je pobjeda još slađa. Jednim političarima podrška se možda isplati, drugima će se moguće vratiti kao bumerang mdash; ali to je cijena na koju su sami pristali.
Zakon o sportu napisali su navijači, i to na valu promjena pokrenutom na svom vlastitom otočiću, valu koji nezaustavljivo juri prema obali gdje će pošteno oprati sav talog koji se desetljećima kotio.
Neobjektivno i pristrano? Može, nema problema. Ostrašćeno i navijački? Pa šta. Priznajemo.
Već otrcana fraza kaže da je od samog cilja puno važnije putovanje koje se do njega prolazi mdash; a u priči oko Našeg Hajduka i guranja cijelog jednog sporta u čistilište baš to putovanje je, bogme, dosta spektakularno.
Ovaj tekst nastao je uz potporuMinistarstva kultureu sklopu projekta “Direktna demokracija u hrvatskoj sportskoj praksi”.