Potpisnik ovih redaka klub iz vječnog grada počeo je, pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima, simpatizirati, sad već davne, 1996. godine. U tom periodu, glavni protagonist ove priče nosio je broj 17, a kapetanska traka krasila je ruku Abela Eduarda Balba. Klub se isprva pratio u sporadičnim prijenosima, nešto sitno što bi se pojavilo u novinama, znalo se zvati i telefonske informacije, a s pojavom teletexta, pa onda Petice i brzog interneta, “Il Capitano” je postao svakodnevica.
Nakon što su se prošlih sezona oprostili Paolo Maldini iz Milana, Alessandro Del Piero iz Juventsa, a na kraju prošle sezone i Javier Zanetti iz Intera, ostao je samo jedan vječni kapetan, Francesco Totti. Kapetansku je traku prvi put nosio još tamo u sezoni 97/98 kada i uzima broj 10, a traku oko ruke mu je stavio čuveni čeških trener Zdenek Zeman, koji samo zbog tog poteza zaslužuje da bude u najboljih pet trenera svih vremena.
Nesuđeni galactico i Chelseajev plaćenik
Početkom prošlog desetljeća, Florentino Perez, tadašnji predsjednik Real Madrida poželio je imati najveće zvijezde u svojoj momčadi. Kupio je on tako Ronalda, Zinediena Zidanea, Davida Beckhama, pa čak i Luisa Figa izravno iz Barcelone i sva sila ostalih zvijezda i zvjezdica, no po vlastitom priznanju mdash; samo mu je jedna želja ostala neispunjena mdash; Totti. No, kako se život voli narugati svima, tako je Totti došao na Santiago Bernabeu. Ali, u dresu Rome. I zabio Real Madridu. Dva puta. Nešto manje poznatu priču o mogućem Tottijevom odlasku iz Rome ispričao je Claudio Ranieri iz svog vremena kad je Roman Abramović kupio Chelsea, a on tamo bio trener i menadžer. Abramović se raspitivao može li kupiti Tottija i Emersona u paketu za 150 milijuna eura, na što mu je Ranieri odgovorio uz, kako sam kaže, osmijeh mdash; neće ti to baš ići. Na Abramovićovo pitanje zašto, stigao je odgovor mdash; lakše bi ti bilo kupiti cijeli klub, pa da onda Totti igra za “tebe”.
Svi prolaze, on ostaje
I to je možda i ključna razlika u odnosu na neke druge kapetane. Totti je ostao vjeran Romi, s kojom je osvojio tek jedan naslov i 2 kupa, a mogao je birati u kojem će klubu igrati, a trofeji bi se samo gomilali, uključujući i Lige Prvaka, nešto što u svojoj karijeri, po svemu sudeći, nikad neće osvojiti. No, osim vjernosti, Tottija krasi vrlina koja je uglavnom manje poznata izvan Rima. Često je jedini branio klub od kritike novinara i navijača. Pa čak i onda kad su završili osmi na tablici ili zbog financijskog kraha tadašnjih vlasnika, familije Sensi, plaće nisu stizale mjesecima, a o pojačanjima da ne govorimo. Dok bi odgovorni u klubu bježali od mikrofona i neugodnih pitanja, “Il Capitano” bi uvijek uputio riječi ohrabrenja i podrške štiteći instituciju kluba, (a ne samo upravu), od zlih jezika. Nije se libio ni upozoriti na očito korumpirani talijanski nogometni savez, čak i prije famoznog “calciopolija”. Malo poznata, ali pravim romanistima scena od koje zastaje knedla u grlu, dogodila se u sezoni 2004/05. Sezoni koju su obilježili katastrofalni rezultati i u jednom trenutku, borba za opstanak. U uzvratnoj utakmici kupa u Sieni (nakon što je Roma prvu utakmicu u Rimu izgubila 1mdash;2), navijači su vrijeđali sve u klubu, a pri aktivnom rezultatu (Roma je vodila 2mdash;0 tad), prekinuli su utakmicu ubacivši baklje na teren. Jedini koji je otišao i pokušao ih umiriti bio je mdash; “Il Capitano” (http://www.asromaultras.org/0405romasiena_ci_03.JPG). Nakon što ga je netko od navijača pokušao pogoditi bocom poslije utakmice izjavio je da mu je to uzrokovalo toliku ranu, da ne zna hoće li ikada zaliječiti.
Sad na tribinama više nema mnogih navijačkih skupina koje su postojale kad je on počinjao igrati, nema ni trenera, ni suigrača, a ni uprave. Neki koji danas igraju za Romu su se rodili nakon što je Totti, još davne 1993. prvi put zaigrao u tom dresu. Nadživio ih je sve i postao, na neki način, veći od kluba. Pred njim je tko zna koja sezona, nakon što je preživio puno onih rezultatski neuspješnih.
Ima li još snage?
S vremenom se postavilo pitanje, koliko Totti još može te je li uteg klubu. No, na kraju sezone, kad bi se pogledao učinak, Totti bi uvijek bio među najboljima. Čak i prošle sezone, s 37 godina na leđima. Nova sezona je počela, “Il Capitano” uskoro slavi 38 rođendan. Današnji klinci više ne koriste teletext, ne zovu telefonske informacije da bi doznali rezultat derbija i nose dresove igrača čiji su vlasnici razne agencije i menadžeri i koji svake dvijemdash;tri godine promijene klub. Ostaje pitanje hoće li ikad doznati zašto ne može svatko biti “Il Capitano” i što to uopće znači… Stoga, uživajmo dok traje…
Veljko Tomić
