Sport je takav, izaziva emocije, podiže atmosferu i očekivanja. Adrenalin pojedinca, cijelih skupina se podiže, strasti se uskovitlaju. U zemlji u kojoj već tradicionalno dominira kultura kolektivnog, loptačkog sporta, posebno nogometa, sa sportom povezane emocije svako toliko se pokažu i na onim, uvjetno i pogrešno nazvanim: manjim – ako hoćete pojedinačnim sportovima. Nije li uostalom jedna od najljepših sportskih priča svih vremena vezana baš za tenis i onaj nestvarni Wimbledon Gorana Ivaniševića i doček koji je otpustio neviđenu količinu energiju. I sve je tada stalo, život jedne zemlje stao je dok se gledao jedan obični teniski turnir, jedan obični teniski meč. Život je stao i dok su deseci tisuća ljudi hrlili na doček na Rivu, to mitsko mjesto hrvatskog sporta i društva općenito. Tamo gdje su dočekivani sportski heroji Splita i Hrvatske, narod je spontano i nepatvoreno generirao emociju koja se danas čini nestvarnijom nego ikad.
Porazi bole, jer sport nije tek zabava. Zabava i razonoda ne mogu učiniti da život stane, a emocija obuzme. Sreća ili tuga, samo su dvije strane iste medalje. Onako kako nekad slavimo uspjehe, kako se radujemo, drugi put sasvim normalno žalimo. Jer nam je stalo ili zato što se poistovjetimo. Kao i u svakom segmentu života, sport je sastavljen od poraza i pobjeda, tu se gubi i pobjeđuje. Tako i treba biti.
Ovo nije priča o porazu u finalu Davis Cupa, ovo nije analiza teniskog meča koji je rastužio Hrvate i razveselio Argentince. Priču o servisima, taktici, slomljenom prstu Del Potra ili dvije lopte koje čine razliku ostavljamo nekim drugim portalima. Ovo je priča o porazu sportske kulture Hrvata. Ovo je priča o pobjedi argentinske emocije, patriotizma i navijanja.
Porazi uvijek bole, ali neki bole više od drugih. Bole, jer nije izgubljen samo meč. Više i jače bole porazi ideje i načina života. Onako kako su Argentinci jučer “razvalili” Hrvate tisućama kilometara daleko od pampasa La Plate, ali ne u tenisu. Porazili su nas u strasti, emociji, shvaćanju sporta. I na tome im svaka čast. Zakucali su Gaučosi as u zagrebačkoj Areni pokazavši da površnost i privid ne stanuju na svakom kutku Svijeta. Pokazali su zemljaci najvećeg nogometaša današnjice da je sport toliko više od selfija i selebritija. Sport je jučer pokazao da se emociju ne može fabricirati darovanim ulaznicama i političkim ložama. I ne lažimo se, unatoč brojnim dresovima nisu to bili nogometni navijači Boce,Rivera, Newellsa… Bila je to njihova verzija klobučara i tehnomenadžera, lijepih i bogatih ljudi. Onih koji mogu priuštiti putovanje tisućama kilometara daleko na drugi kontinent i zagrebačke hotele. Razlika je samo što Argentinci ne pate od uštogljenosti. Njihova strast za sportom nije uškopljena licemjerjem i lažnim moralom. Oni ne čekaju Euro ili Svjetsko prvenstvo da bi snimili novu pjesmu i stavili zgroženi status na društvenim mrežama. Možda su zato i zaslužili slavlje, jer su iskreno bili tu, u izgubljenoj situaciji Del Potra i jednosmjernom meču Delbonisa. Oni nisu ostavili prazne stolice, oni nisu sastavljali i rastavljali bine i tražili Barune. Oni su bili tu, kao i uvijek.
Porazi nekad zaista bole…
