Na posljednjem svjetskom natjecanju najboljih reprezentacija u 20. stoljeću pobjeda Hrvatske nad Njemačkom 3:0 ostala je obilježena u nogometnoj povijesti dviju različitih nogometnih nacija. I dok je kod nas ona ušla u red slavljenih i povijesnih, Nijemci su, sistematični i racionalni kakvi već jesu, shvatili poruku. Nakon ljetne noći u Lyonu ugledali su šansu da nešto naprave i promjene. Bez obzira na težak okus poraza bila je to noć, koja je zapravo okrenula smjer njemačkog nogometa. Baš poput nogometnog otkrivenja. Weise -Schott program prihvaćen je i usvojen u proljeće 2000. godine, no za veliku reformu ključna je bila jedna vruća, ljetna, francuska noć.
Boljim pratiteljima nogometnih zbivanja poznata je priča o uspostavi 121 regionalnog centra (Stuuml;tzpunkte) u kojem bi dodatno trenirali mladići od 17 godina. Taj dio je koštao oko 3,2 milijuna ondašnjih maraka. Dodatno je uveden plan za rad sa djecom mlađom od 12 godina, ustrojena je cijela nova mreža trening centara, napisan je program i plan. Posvećena je pažnja dodatnoj i stalnoj edukaciji trenerskog kadra za mlade uzraste. Ustrojen je jedan novi i originalni koncept, detaljno, njemački razrađen.
Bilo je i tamo mnogo povika i negodovanja u početku: Koliko će koštati? Tko će to platiti? Je li baš moramo? No konačno su shvatili da ulaganje u omladinske pogone i edukaciju stručnog i trenerskog kadra nije trošak. Mentalne barijere su probijene, otpor je prestajao. Klubovi su shvatili da treneri, koji eto žive u blizini ili imaju slobodnog vremena, ne mogu biti rješenje. Njemački nogomet je odlučio prekinuti sa različitim kompromisima, koji su dugo godina bili na snazi.
Ovo nije priča o njemačkom modelu, koji je pretvorio Bundesligu u valjda najbolju ligu na svijetu, ovo nije ni priča o njemačkoj reprezentaciji, koja je zadnjih godina došla na vrh svjetskog nogometa.
Njemački primjer zapravo bi mogao poslužiti kao paradigma. Težak i bolan poraz kojeg su doživjeli osvijestio je potrebu za promjenama, a imali su dovoljno sluha da provedu plan ljudi sa vizijom. Imali su petlju prekinuti sa uobičajenim rješenjima, koja nisu bila mnogo više od alibija. Praksa je zamijenjena novim sustavom, čiji su rezultati došli na naplatu. Imali su dovoljno strpljenja da dočekaju rezultate napornog rada i dovoljno pameti da znaju da su rad, trud i znanje jedini put prema uspjehu.
Hajdukov poraz u zadnjim sekundama nedjeljnog derbija zabolio je navijački puk, kao malo koji. Unatoč dobroj igri, unatoč prilikama, lopta ih nije nagradila. Gol u zadnjoj sekundi zauvijek će ostati ubilježen u kolektivnoj memoriji pristalica splitskog kluba, a priča o (ne)sreći i (ne)pravdi provlačit će se godinama. Usporedbe su teške i nezahvalne, posebno kad bi se uspoređivali porazi i bol koja iza njih ostaje. Nemoguće je uspoređivati različite kulturne, ekonomske i socijalne kontekste. No doslovna usporedba i kopiranje i nisu namjera.
Hajdučki puk gurnuo je prije nekoliko godina “Bili brod” na dugačko putovanje, puno opasnosti i zapreka, koje će nužno donijeti i poraze i tužne trenutke. Putovanje koje ne nudi garanciju uspjeha, ali nudi čisti obraz. Nudi priliku da se vlastitim snagama ponovno dođe do pobjeda.
Odustajanje nikad nije opcija, gol u posljednjoj sekundi neće i ne smije nas pokolebati. No onima, koji drže kormilo može poslužiti kao orijentir. Njemački primjer savršeno ukazuje kako je iz poraza moguće izvući najbolje, ako se ujedine znanje, vizija i hrabrost. Za kormilom su potrebni ljudi, koji su spremni odbaciti polovična i kompromisna rješenja, kojima se često pribjegava. Potrebni su ljudi, koji se neće bojati žrtvovati radi konačnog cilja. Njemački primjer pokazuje da stručan rad u omladinskoj školi nema alternativu. Ulaganja u najbolje stručnjake, trenere, psihologe, voditelje, ulaganja su u bolju budućnost. Samo najbolji kadar dovoljno je dobar za klub, koji želi uspjeti.
Samo oni koji znaju, žele i mogu raditi, bez opravdanja, bez alibija.
Nećemo pobijediti svaku utakmicu, no na ovom dugom hajdučkom putovanju tražimo samo najbolje.
Tomislav Bjeliš
