Jedan moj prijatelj, inače profesionalni nogometni trener u mlađim uzrastima jednog našeg prvoligaša mi je jednom zgodom, onako pošteno isfrustriran navadama hrvatske nogometne struke, mrtav ozbiljan rekao kako nema te profesije u Hrvatskoj u kojoj se može tako dobro prodavati magla kao one nogometnih trenera. Obrazložio je to, među ostalim, bezbrojnim generičkim opravdanjimamdash;floskulama kojekakvih “stručnjaka” tipa “treba vremena”, nismo se još uigrali”, “teren je bio nemoguć za igru”, “nema se novaca”, “sve smo pokušali, nije išlo”, “to su naši limiti” i još more sličnih. Meni osobno su najurnebesniji oni kako “sam ja sve njima nacrtao i objasnio, ali oni se toga nisu držali” i “oni nisu u stanju moje zamisli prenijeti na teren”. Kao da u tim odnosima unutar ekipe, između igrača i trenera postoji još neka treća mistična karika koja bi se trebala pobrinuti da igrači sve zamisli svog idejnog vođe na pravi način shvate, budu ih sposobni interpretirati, te ih na kraju mdash; uistinu i provedu u djelo. Kao da to i nije sami sukus djelovanja jednog trenera. Kaže taj moj prijatelj kad vidi tko sve u našoj zemlji radi kao trener, tko se sve uopće usudi i predstaviti kao nogometni trener, da ga trenutno uhvati želja zauvijek napustiti sfere tog posla. I da nije ljubavi prema djeci i igri, i bi.
Posve rezigniran, mišljenja je kako ovako kako se danas u Hrvatskoj nogomet “radi”, trener može biti bilo tko. Rezultat, makar na onoj najvećoj sceni, prvoligaškoj, ionako uvijek spada u sfere relativnog kao pokazatelj uspješnosti rada nekog stručnjaka ili “stručnjaka”. Onaj apsolutni uspjeh ionako je poznat prije nego sezona i krene, rezerviran je za Zdravka Mamića, pardon Dinamo. Tako da titule hrvatskog prvaka s Mamićevim Dinamom u CVmdash;u nekog hrvatskog trenera uistinu imaju vrlo malu, ako ikakvu, specifičnu težinu. Jer, s Dinamom danas doista svatko može biti prvak.
Može li i Dražen Medić?
Zagrebački inženjer, alfa i omega NK Zagreb već 10mdash;ak godina, aktualni predsjednik kluba, odlučio je tijekom lanjske drugoligaške sezone sjesti na klupu pokraj tadašnjeg Zagrebova trenera Vjekoslava Lokice. Od 6 bodova zaostatka koliko su brojali tijekom zime, do kraja sezone Pjesnici su ostvarili plus 8 i suvereno se plasirali u prvu ligu. Jasno, pravo pitanje je koliki je u tom bodovnom krešendu udio imao splitski profesionalni trener, a koliki klupski predsjednik kao trener amater bez ikakvog iskustva koji se preselio na klupu pokraj njega.
Još bitnije pitanje je što za hrvatski nogomet znači dolazak na prvoligašku klupu čovjeka bez trenerske diplome, trenerskog iskustva, igračkog iskustva(ne da bi ono per se garantiralo išta na trenerskom planu!), čovjeka koji možda jest iz svijeta nogomentog biznisa, ali nije iz svijeta same igre. Ukratko, čovjeka koji nije nogometni trener.
Dražen Medić nije glup čovjek, daleko od toga. Ne ulazeći u njegovo predsjednikovanje klubom, dolazak na klupu najavio je nekim vrlo zanimljivim i svježim razmišljanjima s kojima se javnost može i ne mora slagati, ali koja jako odudaraju od ustajale verbalne i nogometne prakse u Hrvata:
mdash; Igrači ne strahuju od Rijeke, mladost je floskula, iskustvo je alibi za nepoznavanje procesa razvoja nadarenih ljudi. Kad se sjetim Marka Mlinarića s 20 godina je bio najbolji u Jugoslaviji, Prosinečki osvajao Ligu prvaka, Dražen Petrović, priče o mladosti su gluposti. Strah je izmišljotina, zaboravite da će se igrači uplašiti Rijeke. Što je veći izazov, to je stvar zanimljivija za odličnog igrača.
I to je dobro. Međutim, je li dovoljno? S aspekta poštovanja spram same igre samo je jedan način da Dražen Medić ispadne pozitivna činjenica hrvatskog nogometa kao trener, a taj je da se radi o čovjeku baš izrazito nadarenom za razumijevanje igre i vođenje različitih profila ljudi, u ovom slučaju mdash; nogometaša. Jer, ukoliko Medić, kao jedan prosječni poznavatelj igre u rangu velike većine hrvatskih zaljubljenika u taj sport, uspije, ne ostvariti neki sjajan rezultat, već iti se nositi ravnopravno s ekipama koje će voditi nogometni profesionalci s trenerskom diplomom, te većim ili manjim igračkim ili trenerskim iskustvom mdash; to će biti nedvojben znak, zapravo, samo potvrda, da nešto vrlo ozbiljno ne štima s hrvatskim nogometom.
Izuzev slučaja da ostvari rezultatski uspješnu karijeru, nikoga neće moći uvjeriti kako se doista radi o ekstra talentiranom nogometnom ekspertu. U svakom drugom slučaju, hrvatski će nogomet silaskom Dražena Medića na trenersku klupu mdash; izgubiti i to mnogo više nego uopće i možemo biti svjesni onkraj raznih makjavelističkih vratolomija ljudi koji inače drmaju njime.
Ili, ako promijenimo kut gledanjamdash; dobiti u svakom slučaju. Jer, ako se Medić pokaže vrhunskim trenerom naš nogomet dobit će jednog od rijetkih(nepostojećih?) vrhunskih stručnjaka, a ako njegova avantura ostane u granicama hrvatskog prosjeka mdash; to će otvoriti oči, barem se nadam mdash; većem dijelu hrvatske javnosti o “prodavanju magle” koja je jako dobro plaćena.
Sam Medićev silazak na klupu kreće od pretpostavke da hrvatskim nogometnim klupama vladaju diletanti. Jer, kako drukčije objasniti potez Zagrebova predsjednika, uvjerenog da klub neće ništa izgubiti time što će ga umjesto profesionalnog trenera voditi on, koji uopće nije nogometni trener? Ako to stvarno i bude tako mdash; što to govori o hrvatskim nogometnim trenerima? Koliko teži supstanca njihova rada, ako ih može zamijeniti svatko od nas pasioniranih promatrača igre s “iskustvom redovitog praćenja treninga”?
Bode oči i Medićeva izjava kako je Željko Kopić uz njega na klupi, prijavljen kao trener, tu samo “dok on ne dobije HNSmdash;ovu diplomu”. Znači li to da do HNSmdash;ove trenerske diplome može doći svatko? Da je to čisto stvar forme? Jer upravo se takav dojam stječe i to, da se razumijemo, na dugoj nisci ovakvih primjera, čiji je Medić samo najnoviji, nikako ne i jedini biser.
Valja biti pošten pa priznati kako je nogometna struka u svijetu danas, ne samo u nas, izrazito devalvirana. Način razmišljanja ljudi koji su hijerarhijski iznad trenera doslovce ubija nogomet. Rezultat odmah i pod svaku cijenu, bez ikakve prilike za pogrešku, bez ikakva prava na vrijeme za sustavan rad i strateško planiranje izravno smanjuju razinu i kvalitete i atraktivnosti nogometne igre. Treneri su, nažalost, prihvatili biti dijelom tog žrvnja koji melje i, na koncu, jede sam sebe. Imena se troše k’o na traci, mladi, nadareni stručnjaci se žigošu promašajima zbog 2 izgubljene utakmice ili lošije igre. U svijetu u kojem nerijetko detalji i splet okolnosti znaju odlučivati, posebice kad nema silnica sustavnog i kvalitetnog rada koji bi ih u što većoj mjeri neutralizirali, iskaču baš oni mdash; prodavači magle. Besprizorni likovi koji niti znanjem niti ponašanjem nisu dostojni te čarobne igre i umjesto da žive za nju, fantastično žive od nje, varajući sve nas.
I možda baš zbog takvih i nije loše da se Medić odlučio uhvatiti posla kojem u normalnim okolnostima ne bi mogao ni primirisati, čisto da razbije neke mitove o onima koji u životu nisu knjige o svojoj struci(ili ikakve knjige, kad smo kod toga) pročitali, niti su se ikad posavjetovali ili ponešto se potrudili i naučiti od boljih kolega, jer “sve to oni imaju u malom prstu”.
