Ljudi umiru. Nije neka novost, ali poseban je osjećaj kada umre netko koga iznimno cijeniš i imaš veliko poštovanje. Goran Brajković nije nogometaš neke ogromne i lukrativne karijere, ali je bio heroj generacijama navijača koji su pohodili na Kantridu. Bio je član Gračanovih heroja sezone 1998/99 kada je Rijeci oduzeto ono famozno prvenstvo.
Priča počinje 31.8.1998. kada drugi u nizu Brajkovića koji igraju u Rijeci ulazi u teren i mijenja Barnabaacute;sa Sztipaacute;novicsa u utakmici protiv Cibalije. Goran nije imao neku brzinu, ali je imao srce, želju i, ono najvažnije, loptu sa očima. Njegov najveći forte su bili udarci iz slobodnjaka, onako “s poludistance”. Još dan danas ne mogu zaboraviti njegovu “šutinu” protiv Zagreba, tzv. “skidanje paučine”. Na njegovu žalost, Gorana su osakatile ozljede, možda danas, kada je liječnička služba klubova na većoj razini. bi imao karijeru u rangu najboljih veznih igrača, ovako ostaje nam samo sjećanje na njegovu vještinu. Karijeru koju je započeo u Rijeci, nakon 5 godina provedenih “pod stijenama” i nakon jednog od najlošijih izdanja HNK Rijeke ikada, prelazi u ukrajinski Arsenal Kiev na godinu dana, nakon toga krasi ga 6 mjeseci u Pomorcu, dvije godine u Beloj Krajini, zatim godina dana u islandskom HKmdash;u pa isto toliko u albanskom Flamutariju, potom 6 mjeseci u grčkom niželigašu Kastoriji, da bi se zadnjih 5 godina života skrasio u Opatiji kao trener pionira i igrač.
Danas, 28. lipnja, u 5 ujutro, rođeni Zagrepčanin, ali srcem fiuman, sudario se s Golfom V u Matuljima, naselju Mihotići. Prethodno tome sudjelovao je na malonogometnom turniru i dignuo pehar. Možda je to bilo nekakvo okrutno poigravanje sudbine, da u Rijeci ili barem u blizini Rijeke, podigne svoj trofej koji nije imao priliku podignuti u HNK Rijeci onda.
Otišao je s pobjedom, kao pravi šampion kojeg Rijeka i njeni navijači neće nikada zaboraviti. Neka ti je laka zemlja Gorane, nikad te neću zaboraviti.
Tomislav Mateša
