Bad Blue Boysi vraćaju se tamo gdje im je i mjesto, na svoju sjevernu tribinu. Nakon što je cijela priča izašla u javnost u udarnim tiskovinama, nije preostalo ništa drugo nego potvrditi je u cijelosti i pokazati širinu priče, što je bilo neizmjerno važno poradi sklonosti domaćih bardova novinarstva da iskrivljuju priču i prilagođavaju je svojim prihvatljivim okvirima pomoću kojih bi se to prikazalo kao kompromisno rješenje jer ipak je navijačima mjesto na stadionu, a to govore isti oni koji su ih verbalno “cipelarili” i opstruirali u svakom zahtjevu za promjenom.
>>Bad Blue Boysi službeno objavili povratak na sjever
O pregovorima s klubom se pričalo već mjesecima, ali teško je bilo vjerovati neprovjerenim poluinformacijama koje su kružile. Uostalom o povratku BBB-a se kroz godine pisalo gotovo jednako puta kao i Mamićevom odlasku, a niti jedno niti drugo se još nije ostvarilo. Također, nije baš najtočnije reći kako je ovo povratak BBB-a na Maksimir, budući da su oni svoj bojkot prekinuli davnih dana, da bi njihov izostanak u zadnje vrijeme na domaćim utakmicama bio jednostavna posljedica “sjevernokorejske” represije koja je prvi i jedini put u povijesti kluba provjeravala sjedi li gledatelj na svom mjestu i to isključivo na istočnoj tribini. Posljedica je bila naravno klupska samovolja (pomilovana od strane politike) da smjesti na tzv. “crnu listu” nepodobnih svakoga tko im ne odgovara, bez potrebnog blagoslova od strane policije ili sudova; sve po zakonu. Uostalom kao i sav drugi ozakonjeni kriminal u Hrvatskoj.
Što su sve pregovori ishodili, saznat ćemo tek nakon 27.09. kada je najavljen povratak na utakmicu protiv Juventusa (ali i na svaku iduću), što će u svakom slučaju omasoviti potporu navijačima, a to je neupitno važno nakon godina gerilske borbe koja je prorijedila redove koliko god čvrsto se držali. Navijačkim žargonom rečeno, “držali su crtu” onima s kojima su morali sjesti za isti stol. Do najavljenog povratka, samo navodno možemo tvrditi kako su “crne liste” stavljene van stroja. Konkretno, to znači da će na stadion moći svi oni kojima to sud nije zabranio, u demokratski uređenim državama se taj čin zove sloboda kretanja. Kad već spominjemo demokraciju, zanima nas kako će se reflektirati na upravu dugogodišnji zahtjevi navijača da se vodstvo kluba bira po principu 1 član – 1 glas, kao što doliči jednoj udruzi građana, a ne udruzi skupštinara, udruzi jedne obitelji ili udruzi klupskih birokrata i uhljeba.
Pisali smo već i o nešto boljim odnosima na relacijama između igrača i navijača, kao i što stoji na putu između stare ljubavi, ali ta tema očito još nije došla na dnevni red te će igrače na terenu podržavati tko želi, dok bi prioritet i dalje trebala biti borba za koju je proliveno toliko znoja i krvi. Kao što je rečeno u objavi, borba jest počela isključivo kao sredstvo svrgavanja Zdravka Mamića s klupskog trona (gdje se nominalno i dalje nalazi Mirko Barišić, predsjednik koga odavno nitko ne doživljava ozbiljno pa tako niti klupski odbori), ali se kroz godine borba širila kako bi padale zavjese koje su skrivale zašto je Mamićeva interesna skupina gotovo nedodirljiva, karikirano, njima se ne može naplatiti ni “švercanje” u tramvaju, čemu svjedoče apsurdne sudske presude koje su legalizirale lihvarenje i brojanje krvnih zrnaca. Kada je napokon sve ogoljeno i sve postalo jasno, dogodilo se baš ništa. Institucije se prave mutave te niti poštuju zakon o sportu, niti poštuju odluke sportske inspekcije, malograđanstvo ima pametnijeg posla, ZZD i BBB u velikoj mjeri su marginalizirani.
Prosječni simpatizer Dinama u blagoj je euforiji što će njegov klub i njegov tim napokon imati nogometnu zvučnu kulisu na stadionu iako je “do jučer” cinkario iste i upirao prstom u njih kao dežurne krivce. Kulisa je to koju čini istinska nogometna atmosfera kakva već godinama ne “stanuje” na Maksimiru, ona koja se ne kupuje beneficijama, novcima ili bezvrijednim trofejima. Oni koji se sada najviše raduju ispunjenoj sjevernoj tribini preskočili su onaj najvažniji dio za navijače i za budućnost Dinama. To se odnosi na nastavak borbe za Dinamo, onakav kakav zaslužuje biti “Pravi i plavi, gradski i narodni – stvarno hrvatski i neupitno zagrebački. Klub kulture i respekta, klub koji je učio – biti” kako je rekao Zvonimir Boban; ne onakav kakvog malograđanstvo zaslužuje radi svoje malodušnosti i opijenosti sramotnim uspjehom – što je oksimoron. Primjera radi, možete li u Bobanovoj definiciji pronaći mjesta za recimo Novosadskog partijskog sekretara, kolekcionara okrenutih političkih kaputa ili kontroverznog poduzetnika “okrvavljenih ruku do laktova”? Ipak… nekima je do Lige prvaka.
Igor Žuraj
