Josipa Klemma i Ivice Lovrića, poradi transfera košarkaša Darija Šarića u kojem je Klemm Securityu pripalo 50% transfera (zvuči poznato?) i pripadajuća osampostotna kamata (8%) na novac koji je posuđen Ciboni prilikom dolaska navedenog košarkaša. Kako su pozajmice obesparenom košarkaškom klubu očito bile mainstream pojava proteklih godina, to nije moglo proći bez nogometnog kluba Dinamo.
GNK Dinamo kao udruga građana nije registrirana za obavljanje financijskih transakcija kao zajmodavac, što je već samo po sebi suspektno ponašanje jer što ima klub posuđivati novce uokolo ako je njegov prioritet ostvarivanje što bolji sportskih rezultata i na to trošiti višak sredstava, ali to nije spriječilo potpisnike da posuđuju Ciboni iznos od 8 milijuna kuna (za taj iznos smo sigurni) još 2011. godine, naravno uz kamatu od četiri posto. Cibona obesparena kakva jest, cijeli iznos kredita naravno nije mogla vratiti, pa se veći dio kredita morao riješiti kompenzacijom. Vjerojatno ste primijetili kako je na utakmicama Cibone, Dinamo imao neobično mnogo prostora za oglašavanje, valjda sve dok nisu uspjeli oglašavanje dovesti do visine duga koji je preostao kako bi se moglo reći da je dug otplaćen. Podsjeća na klasičan “krimić” film.
Posebnu ulogu u svemu tome ima Grad Zagreb, koji iz svog odnosno našeg džepa financira oba kluba u većoj ili manjoj mjeri, Dinamo u apsolutno velikom iznosu ulupavajući desetke pa i stotine milijuna kuna, a Cibonu u relativnom iznosu budući da veliki dio proračuna kluba otpada na dotacije Grada. Pročelnik za sport u Zagrebu jest Ivica Lovrić, predsjednik Cibone, koji jest u gore spomenutoj optužnici sJosipom Klemmom, ali i s gradonačelnikom Milanom Bandićem od ranije. Dakle u kratkim crtama: Grad Zagreb (u zadnje vrijeme namjenski) šalje novac GNK Dinamu, koji posuđuje novac KK Ciboni, KK Cibona novac ne može vratiti, pa otplaćuje dug koji ni približno nije mogla vratiti – putem oglašavanja. U isto vrijeme čelnici sva tri aktera, i Cibone, i Dinama, i Grada Zagreba nalaze se na optužnicama USKOK-a radi financijskih malverzacija što na isto tako puno govori o društvu i gradu u kojem živimo. Postavlja se pitanje i odgovornosti, tko je s jedne strane u ime Dinama potpisao zajam koji Cibona očito ne može vratiti i time praktički poklonio novce, a tko je s druge strane u ime Cibone uzeo kredit koji klub ne može vratiti i time ozbiljno ugrozio poslovanje kluba, te s treće strane zašto Grad Zagreb donira novac Dinamu koji njemu očito nije potreban?
>>Kardum: Financiramo Dinamo, a oni te novce dalje doniraju i posuđuju!?
Vezano za financiranje klubova javnim novcem – početkom godine, financijski analitičar HRT-a Željko Kardum analizirao je publikaciju Instituta za javne financije i problematizirao poslovanje nogometnih kluba u Hrvatskoj, no situacija vjerojatno nije ništa bolja niti u košarci. Divno je biti predsjednik kluba kojem Grad pokriva većinu proračuna javnim novcem, pa sve što sami napravite je bonus. Analiza koja će puno bolje obrazložiti temu širokim masama od neartikuliranog populizma “puni smo k’o brod”. Problem s populizmom jest što prije ili kasnije dođe na naplatu, pa se tako “puni brod” ljetos rješavao najvrjednije posade samo kako brod ne bi potonuo.
Enormne posredničke usluge
Prema navodima USKOK-a, koje je prenio Večernji list, Dinamo je (odnosno Zdravko Mamić) 2006. godine za dovođenje Carlosa Santosa platio 40.000 eura što i nije neki iznos, dapače smiješan u današnjim razmjerima transfera, ali opet popriličan iznos za čuvenog lijevog beka kojeg se podrugljivo nazivalo “jedinim Brazilcem koji ne zna igrati nogomet” makar bi mu konkurenciju mogao praviti još jedan Brazilac “kralj šesnaesterca” Anderson Costa koji je plaćen milijun dolara ili eura, zavisi koga pitate, na temelju nasnimljene kazete. No, vratimo se na transfer Carlosa, ono što transfer čini interesantnim nije odšteta, već pružene posredničke usluge koje su iznosile pola milijuna eura! Najskuplje usluge na svijetu su navodno izvršili (odnosno prema USKOK-ovim navodima nisu izvršili ili barem pretplatili) već ranije poznati dvojac iz čuvenih transfera Dinama – Sandro Stipančić i Igor Krota preko off-shore tvrtki. Dakle za mizerni transfer, plaćeno je enormno posredništvo kao da se dovodi svjetska zvijezda, a ne neki “no-name” bočni igrač , otprilike desetak puta već iznos plaćen je za posredništvo nego za transfer!
Možda se zato ne treba ni čuditi čestim, pa i prečestim transferima i dolascima igrača iz egzotičnih zemalja, koji su u pravilu bili netalentirani i nepotrebni pogotovo kraj omladinskog pogona kojeg se voli isticati i koji je isto tako financiran javnim novcem vezano za prvi dio teksta, a kao takvi netalentirani i nepotrebni su prije ili kasnije bili škartirani. Niti jedan stranac nije prodan za iznos vrijedan spomena, a malo tko je napravio ikakvu karijeru! Sjetite se Guillierma Suareza koji je najavljivan kao iznenađenje lige, a danas je iznenađenje ako netko zna gdje taj igrač igra i je li uopće profesionalni nogometaš, ili Luis Ibanez koji je nakon neuspješnog poguranca u reprezentaciju besplatno proslijeđen u Mađarsku i Srbiju, pa nezaustavljivi dribler Vitor Junior, Osmar, Dodo, Diddy Guela itd. makar se potonjeg sjećamo barem po nastupu u Amsterdamu. Što mislite, zašto su ti bezveznjaci dovođeni i kolike su posredničke usluge plaćene i kome?
Igor Žuraj
