Da da, Dinamo je i jedanaestu godinu zaredom prvak države, od ostalih vijesti, nebo je uglavnom plavo, a zemlja je okrugla. Preostaje tek završiti prvenstvo na gostovanju u Maksimiru protiv Lokomotive.
Kako je dobro, ne slaviti naslov opet
U međuvremenu, bilo bi šteta ne rugati se vječno ljubomornim “kmečateljima” s juga čija djeca osnovnoškolci još uvijek nisu doživjeli osvojenu titulu, a ona djeca koja su bila te sreće se toga više niti ne sjećaju, istovremeno njihovi vršnjaci u Zagrebu i okolici već teže prate dvoznamenkasti broj titula, a jedini problem jest što već šestu godinu nitko uspjehe ne slavi. Dovoljno je pogledati proslavu naslova tamo 2009. godine i usporediti s godinama koje su uslijedile, to će biti dovoljno za shvatiti svu tugu zagrebačke i ine djece. Sjeća li se još tko autobusa s Dinamovim igračima koji je pronosio slavu kroz grad zaključno s proslavom na Trgu? Isto tako sjećamo se i onih neugodnih scena narednih godina i najtiših proslava na svijetu uz pljesak koji odzvanja cijelom svečanom ložom dok se igrači s “knedlom u grlu” kupaju u šampanjcu i kao slave naslov.
Umjesto što su godinama izmišljali razloge praznih tribina tamo gdje ih nema, trebale su se dogoditi bitne promjene koje bi vratile ljude na stadion. Mazanje očiju lošom infrastrukturom, vremenskim neprilikama, lošom ekonomskom situacijom, huliganskim izgredima, nedostatkom konkurentnosti i napetosti samo su neka od niza loših isprika kao kad gore-spomenuti osnovnoškolac kaže da ga boli trbuh iako svi znamo da izbjegava test iz “Prirode i društva”. Naznaka pravednosti i jednakosti u ligi, sudačka organizacija koja neće delegirati suce po “babi i stričevima” i čiji suci neće primati naknade za pošteno suđenje, poštovanje elementarno jednostavnih zakona države poput onih o demokraciji unutar udruge građana te primjena Zakona o sportu (Da, ministre?) bila bi pretpostavka da se ljudi vrate na stadion. Vjerovatno nebi u kratkom roku uhvatili bundesligaški standard, ali bi barem uhvatili dobar smjer i afirmativno prionuli poslu.
“Luftanje” na Maksimiru
Vjerovali ili ne, građanski nogometni klub želi se približiti svojim građanima, odnosno marketing GNK Dinama odlučio je otvoriti svoja vrata i pružiti uslugu razgledavanja terena, trofejne sale i unutrašnjosti stadiona po uzoru na velike svjetske klubove.
Problem bi mogao nastati u profitabilnosti ideje, naime ako izuzmemo činjenicu da je stadion u globalu nezgrapna i nesimetrična hrpa betona u koji je ulupansuludi iznos da bi postao još veća i još manje simetrična hrpa betona, tko želi platiti 20 kuna za razgledavanje prostorija u kojima su trofeji koje nitko ne slavi, te uredi osoba osumnjičenih za teški gospodarski kriminal u kojem su klub i država oštećeni za višemilijunske iznose. Ukoliko se ulaznice djele uz pivo, uz pozitivne komentare na “fejsu”, uz brisače na automobilima, uz prijatelje kluba; onda razgledavanje stadiona zasigurno ne vrijedi 20 kuna – koliko god to neugodno zvučalo.
Igor Žuraj
