Ovu knjigu ne bih nikomu preporučila. Nemojte je pročitati. Čak i ako se nađete u knjižnici pa shvatite da je ona u posebnoj “odaji tajni”, “samo za rad u knjižnici” (što frustrira, posebno kad se radi o jeftinoj knjižici malog formata, a čuvaju je kao Ljetopis popa Dukljanina) nemojte da vas to zavede da sjednete u rashlađeno predvorje i potrošite sat vremena života na nju. Ja ću vam prepričati, ne što je pjesnik htio reći, jer to valjda ni sam ne zna, nego neka jaka mjesta s kojima se možemo (ne) složiti.
Peter Pericles Trifonas na samom početku ističe da knjiga “Umberto Eco i nogomet” nije o Umbertu Ecu kao obožavatelju nogometa, ni kao teoretičaru semiotike, ni kao romanopiscu, nego, pazite ovo, o načinu na koji nam raznolikost Ecovog djela kao javnog intelektualca i kulturnog teoretičara omogućava da se pozabavimo tumačenjima uznemirenosti, briga i ludosti koje doživljavamo u svakodnevnom životu. Knjiga može biti o ljubavi, ratu, smrti, metamorfozama, sportu, životinjama, čarobiranju, seksu, vezenju goblena i tomu slično i različno. Kakva je to, zaboga, knjiga “o načinu”?! Sam autor ne može iznaći jednu jaku, pamtljivu i razumljivu sintagmu kojom bi je opisao, pa se skriva iza autoriteta pisca kojeg proučava, “intelektualca i kulturnog teoretičara”, i na tom intelektualnom snobizmu gradi stajališta. Kao da mu temelji već nisu klimavi, odabire naslov koji je intrigantan i jak, no s temom nema previše veze. Označitelj i označeno u potpunom su nesuglasju, eto za Trifonasovu dušu, da nas puk (ne) razumije. Inače, vatreni sam fan glupih naslova. Kad napišem kuharicu, nazvat ću je “Sigmund Freud i Cregrave;me brucirc;leacute;e”, pa nek’ vlada zatvorenim spremištem!
Otkud Trifonasu ideja za miksanje semiotike, nogometa i Umberta Eca? Možda odgovor leži u činjenici da je Eco sam eksplicitno opisao da ne voli nogomet jer nogomet nije volio njega mdash; pošteno govoreći, bio je očajan nogometaš. No Eco, umjesto da svoje mjesto potraži negdje u hrvatskim nogometnim ligama, ili da ga igračka nesposobnost natjera da postane odličan teoretičar nogometa i vrstan novinar (kao primjerice Franklin Foer), radije zabija nos u knjigu i mrzi iz daljine. “Nespretnost u sportu i egzil u svijet knjiga, koji iz nje proizlazi, najlakše stvaraju učenoga čovjeka“, kaže Trifonas. “Mens sana in corpore sano“, kaže Juvenal. A kako će u zdravom tijelu biti zdrav duh ako tijelo vježbate isključivo zabijanjem nosa u knjigu i bavite se novim sportom u usponu mdash; sipanjem žuči?
Moji osjećaji prema navijačima istovjetni su onima što ih ksenofobi iz Lombardijske lige gaje prema imigrantima iz nerazvijenih zemalja. “Nisam rasist sve dok ostanu kod kuće”. Kad kažem “kod kuće” pri tom mislim i na mjesta na kojima se vole okupljati tijekom tjedna (barovi, dnevne sobe, klubovi) i na stadione gdje se događa nešto za što nisam zainteresiran.
Ne voljeti nogomet ili nogometne navijače sasvim je legitimno. Ništa se ne mora, svatko ima pravo na odabir svojih zanimacija. No Ecova sposobnost suludog generaliziranja naprosto je zapanjujuća. Trifonas tvrdi da Eco navijače mrzi zbog semiotike mdash; smatra da navijači i nenavijači ne mogu komunicirati: “Ne volim nogometnog navijača jer on (obratite pažnju na muški rod zamjenice) posjeduje neobičan nedostatak; on ne može razumjeti zašto i vi niste navijač, i inzistira na tome da s vama razgovara kao da jeste.” Dakle, ne samo da navijači u cjelini nisu sposobni za komunikaciju s običnim čovjekom (intelektualcem, možda?), nego je i taj navijač neki obični “on”, kategorija koji treba ismijati, stereotip, nužno muškarac. Diskriminacija i seksizam, može li bolje?!
Vraćajući se izvornom pitanju “Što označava znak ‘nogomet’?”, s obzirom na sport i čavrljanje o njemu, Emberto Eco odgovara “mjesto potpunog neznanja”.
S Umbertom Ecom, intelektualcem i vlasnikom svjetskog bestselera “Ime ruže” jamačno bi bilo teško razgovarati o nogometu. Djetinja je frustracija eskalirala do te mjere da se obračunavao s nogometom, neuhvatljivim i nedodirljivim, koji uz to ne može ni odgovoriti. No budući da Trifonas zastupa proučavanje Ecova diskurza o ovoj tematici, netko treba zastupati i nogomet. Eco u pogovoru romana “Ime ruže” ističe da čitanje ima svoju cijenu, svojevrsnu pokoru. Šteta što nikad nije uočio da i navijanje ima svoju cijenu i da je itekako pokora. Mnogi se rode i umru vjerni jednom klubu, utakmica im je misa, pobjeda nagrada, poraz pokora. I ne iskazuju to svi mlaćenjem, hukanjem i bacanjem kora banane. Naprotiv, više je onih koji jedva čekaju nekome ispričati svoje “onostrano” iskustvo: djetetu, sugovorniku, čitatelju novina, čitatelju romana. Zato smatram da je Trifonasova knjiga, iako prepuna zanimljivih lingvističkih promišljanja o znaku kao ishodištu komunikacije, isto tako i prepuna Ecovih otrovnih komentara kojima se mora odgovoriti. Možda ova knjiga s razlogom nije za posuđivanje (opaske o lošoj lekturi ostavit ćemo za neke druge rasprave). U zemlji u kojoj narod teško zarađuje kruh, najgore što možeš je popljuvati igru koja im barem nakratko napuni srca iščekivanjem i nadom. Na kraju krajeva, ako nešto ne razumijemo, ne znači da je to krivo. Problem je onda u nama, a ne u onome što nismo razumjeli. Eco, ne budi hejter bez pokrića.
Magdalena Mrčela
Izvor: Trifonas, Peter Pericles. Umberto Eco i nogomet. Preveo Neven Dužanec. Naklada Jesenski i Turk. Zagreb: 2002.
