Mentalitet navijača Hajduka je da se uvijek donose katastrofični zaključci nakon svakog poraza. Ništa ne valja. Svi ostavke. Ipak smo svi veliki stručnjaci u svemu. Znamo sve o nogometu. Znamo sve o postavkama na terenu. Znamo sve što se događa na treningu. Znamo sve o financijama. Znamo sve o transferima igrača. Znamo sve čak i o međuljudskim odnosima i psihologiji. Istovremeno, nitko od nas nikad nije bio predsjednik kluba, sportski direktor, trener, skaut, a ni psiholog. Naravno, ništa to nema veze, mi smo gledali jučer prvo poluvrijeme Hajduka i svi moraju otići jer ono nije sličilo na ništa. Samo je li tome tako?
Socios model i 45 minuta utakmice s Dinamom
U početku odmah da presiječem ovu usporedbu. Hajduk mora biti narodni klub. Klub nije ni Brbić,ni Vučević,ni Burić, ni igrači, ni pojedine utakmice. Klub je nešto više, uostalom, već je više od 32.000 navijača to prepoznalo. Upravo ti navijači hrane klub svojim prisustvom na utakmici, kupovinom proizvoda, članstvom … sada već u tolikoj mjeri kako klub može živjeti bez prodaje igrača. A prodaje ih kako bi vratio dugove koje su prethodne uprave napravile.
Torcida i Hajduk
Nakon posljednjeg sučevog zvižduka Torcida je otišla s tribine, bez pljeska i bez zvižduka. Igrači su došli zahvaliti na podršci, ali su dobili okrenuta leđa. Vjerojatno bi igračima draži bio i zvižduk od ovakve pleščurine koju su dobili od razočaranih navijača. Razočaranih onim što su im igrači pružili u još jednoj od najbitnijih utakmica sezone. Drugi put, nakon Libereca, ponovila se potpuno ista situacija. Bez kapi krvi. Torcida je svjesna u kakvoj se situaciji klub nalazi, i svjesna je ograničenog znanja nekih igrača opet uvjetovanog teškom financijskom situacijom, i ne traži od igrača da prolaze igrače kao što to radi Messi ili Ronaldo. Samo traži pošten odnos. Bitku na terenu. Uklizavanje. Duel. Nažalost, to nije dobila. Ne da nije dobila to nego smo gledali katastrofalno prvo poluvrijeme Hajduka.
Brbić, Vučević, Burić, liječnička služba, čistačica, oružar …
Burić je ponovno razočarao. Postavku igre s lažnim napadačem već smo kritizirali. To može igrati Barcelona kad ima sjajan kadar, to može igrati i Španjolska, ali to očito ne može igrati Hajduk. Igrači Hajduka gube se u tim silnim izmjenama mjesta pa ne odrade na terenu ni ono što znaju. Nema se potrebna dubina u napadu i zadržavanje lopte, što se najbolje vidjelo u drugom poluvremenu ulaskom Veleza umjesto Mujana. Posebno fali brzine, bez koje takva igra nema smisla i to ne samo brzina u nogama, koliko ona u razmišljanju. Već smo vidjeli nervoznog Vlašića prvi dio prvenstva koji je tim postupkom točno oslikao frustraciju igrača kad igra na toj poziciji. Dok dođe na svoje prirodno mjesto, prilikom izmjene mjesta, što je intencija Burića, već je toliko psihički zgažen da ne može ni kontrolirati loptu. A radi se o našem najboljem igraču.
Zašto Burić uporno inzistira na nečem takvom? Iz više razloga. Burić je njemačko-studiozan trener, koji želi igrače naučiti odgovornosti i postavkama u igri na razini velikih klubova. Jedan od razloga što se to ne provodi je sigurno loš kadar. Mnogi naši igrači nisu prošli osnovnu nogometnu školu. Nevjerojatno je koliko lagano ispadamo u duelima, bez obzira gdje se nalazili na terenu. Dovoljna je jedna lažna kretnja tijelom i naš igrač zaostaje par metara za protivničkim. Stoga, prvo na čemu je Burić radio je kompaktnost. Odgovornost prednjih bočnih igrača da pomažu obrani. I dobio je to. Hajduk je, za razliku od prošlogodišnjeg 41 primljenog gola, ove godine primio 20 i osvojio 7 bodova više. Dok je imao Caktaša i Ohandzu ta igra je bila sasvim solidna, aMaglicu nije previše doživljavao. Ipak, osvajao je bodove jer je naša liga blago rečeno katastrofalna. Dovoljna je bila ta, njemačka odgovornost.
Sada Burić nema te pojedince koji su čini razliku, ali ne samo to, Juranović, Tudor, Milić, Maloku i Mujan nisu ni blizu razine na kojoj bi trebali biti. Stranci su ozlijeđeni. Vlašić je rekovalescent. Burić je stoga još uvjereniji da bi s igračem viška u sredini, lažnom devetkom, doprinio sigurnosti momčadi. Međutim, to nije tako. Igrači su svojom formom demoralizirani. Kad se tome doda razmišljanje o izmjenama pozicija, na terenu su potpuno zbunjeni. Zagreba koji ispada iz lige jedva se dobije. Milić očekuje pomoć Tudora, Juranović Mujana, oba para Roguljića i Vlašića, Nižić svih njih … a toga nema. Na koncu jedan drugoga utope.
Međutim, može se bit i u lošoj formi, ali Hajduk jednostavno ne smije odigrati onako sramotno prvo poluvrijeme protiv Dinama. Ponovila se ista greška kao protiv Libereca. Svojim postavkama i njemačkim pristupom otupio je oštrinu i borbenost sastavu. Nije Burić rekao “nemojte se boriti”, nije rekao ni “pustite ih da prolaze između vas”, ali nije ni rekao ili barem igrači nisu shvatili “ovo je rat”, “ovo je najbitnija utakmica sezone u kojoj hoću da travu pojedete”, “Dinamu je bitnija utakmica u nedjelju, ako ovdje pokažemo agresivnost u prvih 20 minuta, oni neće igrati svom snagom”, “kiša je, mokar teren, ako budemo blizu i čvršći u duelu neće moći odigrati kako oni to hoće”.
Nažalost, previše taktičkih postavki u glavama igrača dovelo je do toga da je Hajduk sam sebe uspavao. Niti smo stajali blizu igrača, niti smo stajali čvrsto, niti smo pomagali jedan drugom. Dinamo se šetao kroz obranu Hajduka. Ćorić između linija osjećao se kao među djecom u kakvom zagrebačkom parku. I ono najgore od svega, igrači Hajduka su se od njega odbijali i u duelima. Ne od Ademija, nego Ćorića. Napad nije mogao pomoći jer zbog nedostatka tog centralnog napadača nismo mogli zadržati loptu.
To jednostavno nije Hajduk
Povući ću zanimljivu usporedbu s Leicesterom. Znate što oštra otočka pera pišu, zbog čega takva transformacija tog kluba? Ranieri je osjetio mentalitet kluba. Uklopio se s navijačima i očekivanjima vlasnika. Igra sustavom 4-4-2, ostavio je igračima puno slobodu nakon odrađenih osnovnih taktičkih zahtijeva. Dugim loptama preskoči se sredina terena jer je svjestan da Leicester ima najgori postotak lige na kratkim dodavanjima. Pri tome nije to ona nabijačina stopera već smislene duge lopte sredine terena. Mnogi na ovo mogu reći da Hajduk nema kvalitetu Leicestera. Naravno da je to istina, ali u engleskim okvirima omjer Leicester i Arsenala je kao i omjer Hajduka i Dinama. Naravno i da se ne može igrati neka igra bez određenih igrača, ali nema Hajduk ni tako loš kadar da baš mora igrati s lažnom devetkom, bez napadača. Ima jedna rečenica koju Ranieriivoli govoriti igračima: izađite vani i borite se kao da je zadnja, odlučujuća utakmica. E, to je nedostajalo Hajduku. Ovo je njima bila samo jedna obična utakmica u nizu. Zar stvarnoBurić nema srce ili stil za takvu rečenicu? Svlačionica ne osjeća bilo navijača. Zbog toga su im okrenuta leđa.
Dojma smo da jeBurić i po najavama u medijima išao na 0:0, svjestan razlike u kvaliteti i snazi, ali takav pristup ubije oštrinu momčadi. Trebao je to naučiti protiv Libereca. Dinamo nikoga nije razbio kao Hajduk prvo poluvrijeme pa ni “mrtvog” Zagreba.
Sada slijedi nova utakmica u nedjelju, puno bitnija Dinamu. Burić će sigurno odustati od igre bez napadača, a Hajduk će na terenu biti goropadniji. Jedino bi sudac Vučemilović ovog puta mogao više braniti “mušku” igru Hajduka.
Ipak neka vas ne zavara drugo poluvrijeme u kojem je Hajduk bio bolji jer se i Dinamo povukao, zadovoljan rezultatom i čuvajući se za nedjelju. Hajduk može i izgubiti, opet istim rezultatom, čak i s višom razlikom, a dobit će pljesak ako izgine na terenu.Dužni su to sjajnim navijačima.
Pozivanje na odgovornost, nema nevinih
U nizu odgovornosti nema onih koji nisu odgovorni za ovakav Hajduk iz prvog poluvremena. Brbić nije dao novce Vučeviću za kupovinu, Vučević nije pronašao igrače za Burića, Burić ima ograničen kadar. Svi u tom nizu svjesni su da su onom idućem na određen način vezali ruke. Vjerojatno se neće ništa mijenjati do idućeg prvenstva, osim u slučaju prilično loših rezultata u nizu i ugroženog plasmana u Europsku ligu. Hajduk bježi 7 bodova, a to je ogroman kapital od 3 utakmice prednosti u ovih preostalih 9 kola što slijede.
Brbić mora malo popustiti na blagajni i osigurati Vučeviću budžet za kupovinu, a Vučević Buriću kupiti ono što treba. Kapital od preko 32.000 članova znači i određen priliv novca, a za zadržati ih i povećati, Hajduk mora igrati hajdučki, a ne kukavički. Naravno, pri tome treba paziti na trošak jer naše tržište nema novaca poslije ispadanja iz Europe, a živjeti treba i drugi dio prvenstva. Jednako tako, Hajdukov budžet za igrače i nije toliko velik koliki je ostatak troškova, ako usporedimo druge klubove, tako da bi se i tamo trebao pronaći određen dio novca za bolje igrače.
Pri tome treba znati da Vučević već sada mora imati budžet i kaparirane igrače jer Hajduku sezona počinje 14. srpnja, što znači da su pripreme 1. lipnja, a prijelazni rok počinje 15. lipnja. Sve to ti igrači moraju znati i pripremiti se, inače ide opet prekasno uigravanje.
Ovaj prijelazni rok možda je i posljednji Vučeviću i Buriću jer ako im Brbić da novac, a oni opet počnu s floskulama “treba vremena”, znak je kako je vrijeme za rastanak. Naravno, čak i prije, ukoliko Brbić i ranije prepozna da oni nisu za taj posao. Brbić je dobro odradio svoj dio posla stečajnog upravitelja u ovoj močvari, ali i on sada s velikim prihodom marketinga i ogromnim brojem članova mora pokazati menadžersko znanje kako to pretvoriti u sportski rezultat. Sumnju je li on sposoban to izgraditi budi činjenica da bi otkazom Vučeviću već treći put priznao pogrešku s izborom sportskog direktora, šefa najbitnijeg odjela u klubu. Sve to počinje dovoditi i upitnosti njegove vodeće funkcije u klubu.
Uz to treba napomenuti da je posebno tužno što omladinska škola i druga momčad do sada nije izbacila dovoljno školovane igrače.
Renato Čupić
