Kako napisati tekst potpuno obrnut od onoga “Ovo nije Hajduk”? Napisati ono naše klasično “jesam vam rekao”? Ne. Zvučalo bi kao uzimanje zasluga. Opet hvaliti Torcidu i Gabrijela koji su svojim postupcima potakli tu iskru? Ne. Ne trebaju ni oni tu zaslugu.
Ova pobjeda pripada u potpunosti Buriću i igračima. Zašto? Zbog toga što sve to treba odraditi i na terenu. Lako je stvari pisati, analizirati i poticati. Treba sve to ostvariti, a oni to jesu ostvarili. Bili su hajduci, “lavi i tigri”.
Burić je u subotu u najavi utakmice već zvučao kao čovjek dobro protresen svim događanjima nakon posljednjeg sučevog zvižduka u srijedu. Bio je agresivan i borben na samoj medijskoj konferenciji. To je trener kakvog Hajduk treba. Koji će probuditi igrače da u utakmicu uđu na pravi način. Ako već imaš 12.igrača na tribini, pa iskoristi ga. Prepustiti mlakim ulaskom u utakmicu posjed protivniku, taman mu daš vremena da se adaptira na atmosferu. Protivnik se digne, a ti padaš u sve dublju rupu. Tada je normalno objašnjenje nakon utakmice tipa “bili smo preplašeni”, “treba vremena” i slične floskule. A nije tako. Objašnjenje je trebalo biti “imali smo krivu pripremu”, “igrali smo krivim sistemom”.
Dobro, tako se ipak ne govori na medijskim konferencijama. Govori se u rukavicama. Međutim, dogodilo se okretanje leđa Torcide, dogodile su se suze Gabrijela, probudile su se crne guje ispod kamena koje bi klub prodavale sada kad se pozitivno posluje i kad se stiglo do preko 33.000 članova. Srećom, Burić nije od onih tvrdoglavih trenera koji bi se i na sve to držali svoje ideje. Dapače, čak je i nakon pobjede bio velik i podsjetio na sve događaje pa i dobronamjerne kritike. Nakon Libereca i Dinama u kupu valjda je naučena lekcija za sva vremena.
Kao trener prenio je to igračima na pravi način, a ni to nije lako. Obično se zna dogoditi da na terenu igrači počnu doslovno divljati, dobiti crvene kartone ili ispadati po linijama. Ne. Hajduk je odigrao kompaktno, žustro koliko treba. Taktički je nadmudren protivnik, a tehnički još treba naravno puno raditi.
Studiozni treneri ne vole se pozivati na agresiju i na 12.igrača. Jasno je zbog čega. Snaga se zna uzaludno rasipati i tada se ne mogu odraditi osnovni zadaci. Takvim trenerima neprihvatljivo je i oslanjanje na to kako bi i protivnik mogao “puknuti” jer to spada pod teoretsku mogućnost. Međutim, ovo je Split. Ovo je Hajduk. I kad igra ovakve, derbi utakmice, protiv jačih protivnika od sebe, treba koristiti sve što imaš.
Dinamo je rijetko koga nadigrao u HNL-u, trener im nije taktički ekspert, samo je brat vanjskog suradnika. Lako je izračunati da tada vrijednost momčadi nije odlučujuća stavka, bez obzira kolika ta vrijednost bila. Sam Mamić je izjavio nakon utakmice kako Dinamo nema igrača koji bi se mogli suprotstaviti agresiji Hajduka. I nema kad se ovako odigra.
Hajduk se bacio na glavu, neki igrači su se i ozlijedili, pa su igrali zamjenski, ali se opet zadržala kompaktnost i agresija. Kao još jedan dokaz koliko znači ta promjena pristupa. Svi su dali sve od sebe, što se najbolje vidjelo kako se utakmica bližila kraju. Na kraju i sam Tudor ispred kamera nije izdržao, potekle su suze. Taj Tudor, koji nekad izgleda kao da trči po jajima, uklizavao je, pomagao na svojoj strani, koristio prazan prostor koji je otvarao Velez. Uklizavao je i Milić, sada u prvih 10 minuta, za razliku od kup utakmice i 89.minute. Lakše je tada Jeffersonu zatvoriti manje rupe koje nastanu. Sušić i Vlašić iskontroliraju sredinu. Velez odradi sjajan posao kao i Tudor. Koliko je nedostajao taj napadač vidljivo je najbolje iz ove utakmice. Otvarao je prostor ulascima iz sredine i s bokova. Hajduk je stvorio protiv igrački najbolje momčadi lige više prilika nego protiv Slaven Belupa, Osijeka i Zagreba zajedno. Kalinić je bio u reprezentativnoj formi. Kalik je odlično odradio utakmicu. Šimić ima predispozicije biti odličan igrač.
Jednostavno nije bilo loše točke. Hajduk je na terenu imao financijsku vrijednost Dinama, a Dinamo Hajduka. I zato, bravo upravo igračima i treneru Buriću. Sjajno su ovo odradili. Ovo je bio Hajduk.
