Već neko vrijeme u javnosti se može čitati o trenutnim problemima u nogometnom klubu iz Kostrene, iako je dolazak Zlatka Petričevića kao investitora trebao označiti neke bolje dane.Kažemo trebao jer na posljednje utakmice igrači su odbijali putovati, a na kup susret s GOŠKmdash;om iz Dubrovnika otputovalo ih je samo 13, od kojih su većina bili kadeti i juniori tog kluba.
U redakciju su nam se danas javila dva nogometaša koji su u ime kolega napisali otvoreno pismo u kojem pojašnjavaju probleme u kojima su se našli.
Spomenimo da se Zlatko Petričević pojavio u lipnju u Kostreni i preuzeo NK Pomorac koji je bio u velikoj krizi, te se očekivalo njegovo ispadanje iz Druge lige. Tada je Petričevićuputio pismo namjere predstavnicima Općine Kostrena o kupnji i velikim ulaganjima u kostrenskog nogometnog drugoligaša, te ga je na koncu i preuzeo.Igračku karijeru obilježili su mu Sarajevo, Priština, Bosna (Visoko), Stutgarter Kickers i Špansko gdje je završio s igranjem, dok je kao trener radio u Kolumbiji i Meksiku.
Pismo nogometaša koji su odbili nastupati za NK Pomorac prenosimo u cijelosti:
Poštovana javnosti,
potaknuti cjelokupnom situacijom i popratnim događajima vezanima za NK Pomorac, želja i obveza nam je obratiti vam se kako ne biste bili uskraćeni za realno stanje stvari odnosno pravu istinu. Naime, u vezi proteklih nemilih događaja, igrači su zauzeli jasan i zajednički stav koji žele podijeliti javnosti putem pisanih i elektroničkih medija.
Činjenica je da problemi koji su doveli do bojkota igrača sežu u same početke mandata novoizabranog predsjednika gospodina Petričevića te da je sam bojkot posljedica dvomjesečnih praznih obećanja. Vrlo je bitno naglasiti da bojkot nije posljedica isključivo neisplaćenih naknada (hranarina/trošarina), već da je bojkot isprovociran cjelokupnim odnosom predsjednika prema vlastitim igračima. Kulminacija svega je predsjednikovo izričito obećanje (pred svim igračima u svlačionici), da u slučaju neisplate naknada do ponedjeljka ne moramo trenirati i ići na put u Dubrovnik! Želimo naglasiti da niti jednom igraču, kao pravom sportašu, nije ni u najmanjem interesu bojkotirati treninge i utakmice. Isto smo svjesni da je to na štetu nas samih igrača koji mukotrpno treniramo da bi održali kondiciju i formu, bili smo prisiljeni posegnuti za takvom mjerom upravo zato da bi upozorili javnost, a i odgovorne osobe na vrlo tešku situaciju u kojoj se klub i igrači nalaze. Opisati sve probleme s kojima smo se susreli od prvoga dana pod mandatom gospodina Petričevića, predstavljalo bi ogroman posao koji ne bi stao na 10 stranica, a iskreno govoreći i sami se sramimo svega onoga što smo u ovo kratko vrijeme proživjeli, često misleći da je to scenarij zbog nekakve emisije poput “skrivene kamere”. Ono što treba naglasiti je, da je od samoga početka situacija bila vrlo konfuzna i kaotična te da smo egzistirali u gotovo nemogućim uvjetima za rad. Da bi bilo jasno o čemu se radi, ograničit ćemo se u iznošenju činjenica samo na ključne pokazatelje.
Dok se s jedne strane u javnosti stvorila slika da je klub financijski stabilan unosom pozamašnih svota novaca, rješavanjem dugova prema vjerovnicima, kupnju autobusa i slikanjem sa znakom NK Pomorca, pričama o čarterima kojima će se odlaziti na putovanja, kupnji odijela za svakog igrača, s druge strane propitivalo se o imovinskom stanju obitelji igrača, tražeći od pojedinaca da financiraju klub kako bi konstantno igrali uz obećanje bogatog transfera.
Nakon vrlo kratkog vremena ekipa je ostala bez prvoga trenera gospodina Bloudeka, koji je pod čudnim okolnostima dobio otkaz uz obrazloženje predsjednika da je gospodin Bloudek zastarjeli trener, da je podcijenio vlastitu ekipu te da ga je zbog “dobrobiti” udaljio, bez dozvole da se pristojno i sportski pozdravi sa svojom bivšom ekipom. Takvo obrazloženje prezentirao je nama igračima, dok je u medijima izjavio da je trener Bloudek otišao samoinicijativno zbog privatnih obveza. Naravno, svima je jasno da predsjednik koristi dvostruke kriterije i da nekome uvijek ne govori istinu. Gospodin Bloudek je ipak kasnijim obraćanjem igračima (privatno, putem mobitela, jer mu predsjednik nije dozvolio da se pozdravi), iznio potpuno drugačiju verziju događaja, naglasivši da je otišao pod pritiskom vlastite savjesti uslijed nemogućnosti obavljanja trenerskog posla, zbog činjenice što mu se predsjednik miješa u rad, konstantno rušeći njegov trenerski autoritet. I sami smo bili svjedoci da se to zaista događalo. Tim je činom zadao prvi ozbiljan udarac ekipi jer smo svi od reda cijenili rad i trud gospodina Bloudeka. Odstranjujući jedini istinski autoritet iz ekipe, širom su otvorena vrata cirkusu koji se počeo događati. Uz salve uvreda na račun bivšeg trenera, ulogu prvoga trenera dodijelio je gospodinu Butorcu, dotadašnjem prvome pomoćniku. Već tada počinjemo gubiti povjerenje u predsjednikove riječi jer se samo dan ranije kleo u kompetenciju gospodina Bloudeka. Dolaskom Butorca, situacija se nije promijenila, dapače, svima je bilo jasno da je gospodin Petričević prvi trener dok je Butorac to bio samo formalno na papiru. Međutim, mi smo samo igrači i još jednom naglašavamo, nije naš posao miješati se u odluke predsjednika (koliko god one čudne bile) te prosuđivati nečije trenerske kompetencije i reference. Naš je posao dolaziti na utakmice i treninge i maksimalno se posvetiti svojim obvezama, što smo i činili.
Problemi su se nastavili gomilati kada je predsjednik samoinicijativno nekoliko puta obećao isplatu neisplaćenih naknada. Kada se ništa od obećanoga nije ispunilo, određeni su igrači vrlo korektno i profesionalno, u ime cijele svlačionice, upitali za ono što nam pripada. Kao najstariji, a i s najdužim stažom u klubu, Čuturilo i Rudan nakon što su prethodno oprostili prošlosezonske dugove te mjesecima dolazili na treninge o svom trošku, s punim su pravom ustrajali da predsjednik ispuni svoju obvezu, a samim time i dano obećanje. Kako se to nije dogodilo, obojica su korektno zatražili papire koje su i dobili. Međutim, tada predsjednik u medijima izjavljuje da dotični dvojac ne zadovoljava drugoligaške kvalitete i da im se klub zahvalio na suradnji. Vidi se da se radi o očitoj neistini jer smo bili svjedoci da su igrači otišli samoinicijativno, pa čak i uz nagovaranje predsjednika da ostanu. Da bi situacija bila još gora jednom od njih je nudio iznos podmirenja obveze uz obećanje o šutnji, za tzv. “mir u svlačionici”. Naravno, to je igrač iz principijelnih razloga i iz solidarnosti prema suigračima odbio.
Uz upitnu kvalitetu treninga i vođenja utakmica, očekivanja zaostalih naknada, loših rezultata, polako je padalo i samopouzdanje nas igrača. Vrijeme je prolazilo, obećanja se nisu ispunjavala uz svakakve isprazne izgovore (račun deblokiran, pa račun blokiran, svaljivanja krivnje na bivšu upravu i sadašnju načelnicu i sl.), situacija je postajala sve gora, a povjerenje igrača u predsjednika i njegovu garnituru sve manje.
Nadalje, valja spomenuti činjenicu da nam je poslije utakmice s Goricom navodni član Izvršnog odbora gospodin Ćengić, (ne znamo mu ime kao niti što taj čovjek predstavlja), prijetio neisplatom već predviđenih plaća ako ne pobijedimo Bistru. Nakon toga, na naš prigovor, taj stav je ublažen i rečeno nam je da će naknade biti isplaćene u ponedjeljak poslije utakmice. Naravno, ništa se od obećanoga nije ispunilo. Nakon utakmice u Vinkovcima, mi igrači više nismo imali drugog izlaza već smo se, u gore opisanome, odlučili na bojkot i ovaj istup, pritom do sada ne propustivši niti jedan trening.
Konstantno smo bili izloženi pritiscima, ucjenama i mobingu. Nije se birao trenutak ni način omalovažavanja, bez obzira da li je to parking ispred stadiona, svlačionice, nogometno igralište, sastanak, autobus, restoran… Sve to zaista nije za objavljivanje, to se činilo riječima kako na nacionalnoj osnovi, tako i prema našim obiteljima, nedovoljnom hranom i izostankom obroka na putovanju, čak i na dan odlaska na put u Dubrovnik kad smo se izjasnili predsjedniku da zbog neisplaćenih obveza nismo u mogućnosti otputovati, na sve načine pokušali su različitim pričama i prijetnjama podijeliti svlačionicu. Individulanim razgovorima s igračima govorili ružno o ostalim suigračima te podcjenjivali njihov rad. Također, pred cijelom svlačionicom obećao je izaći ususret našemu suigraču Muminoviću i dati mu slobodne papire, međutim, poslije mu je, opet pred svima, rekao da papire neće dobiti. Apsolutno neutemeljeno, optužio je i trojicu prvotimaca za odlaske na Kantridu i razgovore s predsjednikom NK Rijeke, gospodinom Damirom Miškovićem.
Želimo istaknuti, da mi nismo samo igrači, mi smo prije svega ljudi, mladi ljudi koje treba ispravno odgajati i u koje treba ulagati istinske ljudske vrijednosti kako bi sutra cijela zajednica imala koristi. Želja nam je osvrnuti se i na nedavnu scenu nasilništva u obliku fizičkog napada dotičnog predsjednika na predstavnike medija i izraziti naše duboko žaljenje te osuditi takav postupak. Apsolutno se ograđujemo od takvih postupaka i izražavamo potporu i simpatije prema napadnutim osobama, inače vrlo korektnim profesionalcima koji su uvijek uz javne osobe i samo obavljaju svoj posao kako bi javnost bila istinito obaviještena. Smatramo da takvim scenama i postupcima nije mjesto u nogometu i sportu općenito te apeliramo na sve legalne institucije da se takvim radnjama stane na kraj za dobrobit sporta i društva u cjelini. Također, valjalo bi spomenuti i incident u kojemu je jedan od suigrača kojega ne bismo htjeli imenovati, iako pretpostavljamo da se zna o kome se radi, fizički napadnut od strane predsjednikova brata.
Za kraj, još jednom ističemo da nam je bojkot vrlo teško pao i da razlog nije isključivo financijske prirode (iako neki igrači žive od toga, sami si plaćaju hranu, smještaj, režije i gorivo za dolaske na trening, što ne bi bilo moguće bez potpore naših obitelji), već je do bojkota došlo zbog gore navedenih razloga. Nadamo se da smo javnosti barem djelomično dočarali atmosferu u klubu i da ćete sagledati iznesene činjenice i prosuditi sami tko govori istinu i tko se istinski bori za klub i igrače.
Odgovorno tvrdimo, da je jedino što smo željeli korektan i iskren odnos prema nama mladim ljudima, a u konačnici i kao igračima članovima kluba koji imamo jedini grijeh što neizmjerno volimo sport kojim se bavimo. Činjenica je da je većina igrača i prije igrala bez primanja te da je situacija u određenim razdobljima u NK Pomorcu bila financijski teška ili bolje rečeno ništa bolja od situacije u cijelom hrvatskom nogometu, ali nikada se igrači nisu odlučivali za ovakve mjere. Velikoj većini i dalje ne bi bio problem igrati i boriti se za svoj klub i time raditi na razvoju karijere, čak i bez primanja, jer nije sramota biti siromašan i volontirati, ali se od samoga početka trebala govoriti istina, od samog su se početka trebala postaviti iskrena pravila igre i profesionalni pristup bar kakav se od nas traži na terenu i izvan njega (kada je već roditeljski pristup izostao).
Međutim, već spomenuti odnos predsjednika i njegove garniture, neistine i lažna obećanja primorali su nas na ovakvu odluku. Postoje još mnogi negativni događaji koji su se događali u prethodnim mjesecima, ali mišljenja smo da je sve navedeno i više nego dovoljno da se stekne uvid u uvjete kojima smo izloženi. Nakon svega, nadamo se da će ovo obraćanje imati pozitivne učinke te da će gospodin predsjednik, sagledavši situaciju realno, po prvi puta učiniti nešto korisno, a to je da ispuni svoje obećanje i podnese najavljenu neopozivu ostavku za dobrobit kluba, nogometa, sporta u cjelini i sredine u koju je dolutao.
U potpisu, igrači NK Pomorac
