Još smo jednom bili svjedoci činjenice koju mnogi često odbijaju prihvatiti: da rezultat u nogometu nije uvijek realan odraz stanja na terenu. Prošli put Hajduk je zaslužio pobijediti, ali nije uspio, dok je ovoga puta bilo drugačije. U redu, nije ni Osijek bio toliko dominantan i opasan koliko se to želi prikazati, ali svakako nije zaslužio izgubiti utakmicu.
Krenuo je Hajduk, najtočnije bi bilo reći, u rasporedu 4mdash;1mdash;2mdash;2mdash;1, dosta usko postavljen: Kalinićmdash; Vršajević, Maloča, Milović, Jozinovićmdash; Vukovićmdash; Mezga, Sušićmdash; Balić, Vlašićmdash; Maglica. Defenzivno branili su se u 4mdash;4mdash;1 plus Vuković koji je striktno pokrivao Vojnovića.
Nije bilo pokušaja da se gradi napad iz svoje polovice u Gradskom vrtu. Ovo je bio jedan oprezniji i pragmatičniji Hajduk kakvog nije lijepo gledati, ali koji je nakon 6 godina donio sva tri boda iz glavnog grada Slavonije. Ni usko postavljena ekipa nije naročito pomogla da ispucane Kalinićeve lopte češće završavaju kod Bijelih nego kod domaćih. Istinu govoreći, vrlo je skroman Hajduk bio prema naprijed. No, nekako se stječe dojam kako je, na koncu mdash; i prema trenerovim najavama, naglasak bio na stabilnosti strukture ekipe, posebice defenzivno, a prema naprijed što individualno tko napravi mdash; dobro napravi. Ovakav Hajduk je imao velikih problema u sve tri faze napada i u čitavoj utakmici stvorio tri prilike za gol, od čega dvije u zadnjih 20mdash;ak minuta utakmice kad su Osječani već postajali i nervozni i dosta se otvarali. Upravo su ove tri prilike (gol Balića, te dvije velike šanse Vlašića) pokazale kako Hajduk raspolaže itekako zanimljivim napadačkim arsenalom rješenja kojem je “samo” neophodan odgovarajući okvir unutar kojeg bi koristili i razvijali svoj potencijal. Raditi na igri 10mdash;ak kola prije kraja sezone i u situaciji kada je plasman u europska natjecanja cilj, konačno, nije ni naročito mudro. Međutim, nova sezona će vrlo brzo.
No da se vratimo na ovaj susret mdash; zanimljiva je bila ta uska Hajdukova ofenzivna postavka, kojoj su, po potrebi, širinu davali dva dublje postavljena vezna igrača mdash; Mezga i Sušić, a ne ovi najistureniji mdash; Balić i Vlašić, pa je formacija ponekad poprimala oblik famoznog božićnog drvca: 4mdash;3mdash;2mdash;1. O tome govori i jedan taktički detalj mdash; kako je Sušić igrao polulijevo kao ljevak, a Mezga poludesno kao dešnjak, a ne obrnuto kako je često znalo biti kada se očekivao njihov ulazak s loptom u sredinu.
Uže postavljena ekipa doprinijela je tome da se Bijeli lakše suprotstave oštroj duel igri domaćih, jer su igrači bliže jedan drugom, pa lakše i pomažu jedan drugom, no, s druge strane, nije se koristilo prostor na najbolji mogući način, pa je mogućnost kombiniranja bila limitiranija. Još kad se tome pridoda i sporija lopta, okomita igra sa što manje rizika i neka individualna bezrazložna forsiranja mdash; rezultat je poprilično jalova ofenzivna faza igre.
Kako već rekosmo, naglasak je bio na defenzivi i stabilnosti ekipe na terenu. I usprkos 4 izgledne gol prilike za Osijek, može se reći da su Bijeli defenzivno odradili korektnu utakmicu. Ističe se odgovorna igra svih redom i kad se ovaj nastup usporedi s onim protiv Slavena, uočava se golema razlika. Više je bilo i profesionalnih faulova kojima se promptno zaustavlja protivnika. Poklepović, iskusan strateg kakav jest, je svjestan da je samopouzdanje ekipe poljuljano, što je nerijetko vodilo u neke elementarne pogreške, koje bi opet rezultirale dodatnim malodušjem, te je odlučio, prije svega, učvrstiti ekipu, ustabiliti je, dovesti je na razinu na kojoj više nema golemih kikseva neprispodobivih profesionalnom, prvoligaškom nogometu. Zato su Bijeli u Gradskom vrtu igrali opreznije, dublje i uže. Cijena toga je bila i veći broj protivničkih ubačaja s bokova, čemu je doprinijela i nešto lošija igra Bijelih bekova, posebice lijevih. Zanimljivo je rješenje bilo i Vukovićevo striktno pokrivanje Vojnovića, čime je Hajduk, de facto, igrao s tri stopera. Kad god bi Milović ili Maloča izašli makar i po par metara na skok ili u zatvaranje, Vuković je zatvarao poziciju koju bi ostavili praznom. Iako zona izgleda bolje, igrači stoje bliže jedan drugom i djeluju usklađenije, još uvijek ima situacija tipa “velik promet mdash; mala zarada” kada Bijeli uredno odrade što treba, postave se, stvore i višak defenzivno, i opet lopta i igrač prođu. To je nedopustivo. Problem Hajduka je što ima premalo igrača koji će ulaziti u duel i osvajati loptu. K tome zona je ponekad preširoka po horizontali što protivniku ostavi previše prostora, a Hajduku donese probleme. I konačno, slabost su lopte na drugu stativu i prekidi. U obje situacije Bijeli djeluju nesigurno mdash; Osječani su sve 4 svoje prilike stvorili ili loptama na drugu stativu ili kroz prekide. Ostalo su bili većinom bezopasni šutevi izvana.
Kalinić je sjajno vršcima prstiju obranio šut Šorše glavom, sve ostalo odradio vrlo dobro.
Vršajević je mnogo puta probijao svoj desni bok, ali najčešće nije dobivao loptu niti imao pomoć. Jedan od rijetkih puta kad je uspio mdash; Bijeli su zabili.
Maloča je osim jedne krive predaje nakon koje je uslijedila kontra domaćih, bio jako dobar, siguran i pravovremen. Najbolja kapetanova utakmica u dugo vremena.
Milović vrlo dobar također. Išao u pomaganje kod šanse Vojnovića nepotrebno.
Jozinović je pokazao zašto je bio otpisan: dva kriminalna paralelna pasa ravno u noge protivniku, još pokoja kriva predaja, gubljenje duela, te kao kruna mdash; lakoća kojom ga je Šorša pretrčao u izglednoj situaciji za gol domaćih, iako je popularni Joza startao s dobrih metarmdash;dva prednosti.
Vuković je točno znao što mu je raditi i to je odradio bez greške mdash; posve je zakočio Aljošu Vojnovića i pomagao stoperima.
Mezga je odigrao solidno, kotačić u stroju, po ničem se posebno nije istakao.
Sušić je opet solirao i carinio loptu čime je znatno olakšavao posao Osijeku. Kako je susret išao kraju na znanje i autoritet iznuđivao je prekršaje i “krao” vrijeme.
Balić u početku nevidljiv, kasnije u pravom izdanju mdash; s nekoliko sjajnih poteza među kojima odskače krasan pas iz prvog dodira vanjskim dijelom kopačke za veliku šansu Vlašića. Zabio za tri boda.
Vlašić je bio jako dobar mdash; konkretan, stvarao višak, što je iznimno cijenjena i rijetka osobina u današnjem nogometu, imao fina rješenja. Nažalost nije realizirao nijednu od tri velike prilike koje je imao.
Maglica je odrudario jako dobro svojih pola sata. Nedostajat će protiv Dinama.
Vasilj opet nije impresionirao. Izgubio par duela u potencijalno neugodnim situacijama.
Milevskij bio sve bolji kako je utakmica odmicala. Fino kombinirao s Balićem i Vlašićem. I dalje je čovjek manje defenzivno.
Maloku je u svojih 15mdash;ak minuta imao nekoliko odličnih defenzivnih reakcija, posebice u duelima.
Na tradicionalno teškom i neugodnom terenu Hajduk je usprkos svim poteškoćama, a ne zaboravimo ni to da je Poklepović nakon pola sata igre bio prinuđen potrošiti dvije izmjene, uzeo tri boda, iznimno važna u borbi za Europu. Međutim, ono što sve navijače Bijelih može posebno veseliti je sve bolja igra Balića i Vlašića, pa i Malokua, Hajdukovih bisera kojima je njihova ozbiljnost jedino što im treba da izrastu u klasne nogometaše.
Putanja je uzlazna, iako su pomaci spori i nisu dramatični, posebice ofenzivno.
Slijedi Dinamo, jedini pravi derbi hrvatskog nogometa, u poljudskom hramu. Kaže Poklepović da će smisliti nešto za pobjedu mdash; veselimo se novim kućnim čarolijama šjor Stanka i nestrpljivo iščekujemo novo izdanje Bijelih.
Roko Kaliterna
