Search
Close this search box.

Od proletera do šeika – priča o Paris Saint-Germainu

Ispijajući mamurnu kavu u kafiću hotela na pariškom Place des Vosges dan nakon nastupa, legendarni je Tom Waits osjetio prezir u perifernim pogledima domaće gospode koji su, dok je on tek dolazio sebi, već završavali s objedom. Tad je izrekao rečenicu koja na neki način najbolje opisuje vječni, unutarnji razdor pariškog identiteta; “Not a man’s town, Paris, not a man’s town” . Jer je jasno kako bi se u tom trenutku čovjek poput njega, čije su pjesmarice požutjele od nikotina i kapljica loše žestice bolje snašao u revolucionarnom okruženju Bastille, čija je lokacija tek nedaleko od tog popularnog trga, nego među tim ljudima.

Nogometaši na pogon šeikovih dolara

Pariz zapravo nikada nije iskreno prihvaćao ljude poput njega, kao uostalom ni bilo koga iz stranica Kerouacovih romana ili s platna Hopperovih slika. Baš stoga Pariz nikada nije iskreno zavolio ni nogomet, koji je uvijek bio sport “prljavog, rabijantnog proletarijata”. Unatoč tome što je Dmitrij Šoštakovič svojedobno definirao nogomet kao “balet za mase”, Parižani nikada nisu htjeli imati veze s tim. Oni su poznavali samo balet izvođen u monumentalnim staklenim operama.

No, priča o pariškom nogometu i njegovom pulenu, Paris Saint Germaineu, koji ovih dana piše nove sjajne stranice svoje povijesti a s kojim se sada poistovjećuju upravo oni koji su ga desetljećima s gnjušanjem odbacivali, počinje daleko od elitizma i blještavila. Počinje aktom, doduše utopljenim u cjelokupnom značaju tog događanja naroda u svibnju 1968., kada je i nogomet dao svoj doprinos težnji za promjenama. Upravo kada su nemiri na pariškim ulicama poprimali veće razmjere, provincijalni St. Etienne je pod vodstvom velikog Alberta Batteuxa osiguravao dvostruku krunu pobjedom u finalu Coupe de Francea nad Bordeauxom, što je bio tek fragment uspjeha u gotovo dva desetljeća njihove tadašnje dominacije francuskim nogometom.

Osim što je predvodio St. Etienne i Reims do vrha, Batteux je bio na čelu francuske odabrane vrste na SP u Švedskoj 1958., kada je Francuska završila natjecanje kao treća reprezentacija svijeta, predvođena prštavom igrom “a la champagne” legendarnih Raymondea Kopa i Justa Fontainea.

Albert Batteux, francuski nogometni revolucionar

Ovaj trojac je prvi formirao imidž francuske odabrane vrste takvom atraktivnom, revolucionarnom igrom na terenu kakvu Les Bleusi nisu ponovili do osamdesetih, ali su isto tako, pričajući o revoluciji, na neki način udarili pečat čuvenim događanjima krajem svibnja 1968. Naime Batteuxa, Kopa i Fontainea osim svlačionice veže i jedan drugačiji pogled na nogomet u tom vremenu, kada su nogometaši bili u podređenijem položaju i od travailleursa, treće smjene tvornica. Batteux je, osim po taktičkim pločama, pisao i kolumne za nekolicinu ljevičarskih publikacija, u kojima je protežirao tezu o nogometu kao “instrumentu društvenih transformacija, gdje osobne slobode i želje pojedinca kao dio kolektiva nikako ne smiju biti sputane nametanjem onih koji se stavljaju iznad tih kolektiva”. Kopa i Fontaine su 1961. pak osnovali UNFP, sindikat nogometaša i to s jednim ciljem, zauvijek promijeniti odnos prema njima “kao prema robovima”.
Njihove progresivne ideje su upijali u redakciji pariškog lista “Miroir du Football”, konkretno urednik Francois Thebaud i novinar Pierre Lameignere.

Raymond Kopa i Just Fontaine

Dvojica revolucionara su odlučili da je i nogomet zaslužio imati svoju riječ u tom vihoru promjena, te su zajedno s desetinama nogometaša iz amaterskih pariških klubova; ponajviše iz APSAP Bretonneau, oformili tzv. Comite d’Action des Footballeurs. Pod tim imenom su 22. svibnja 1968. nenasilnim putem okupirali zgradu nogometnog saveza i preko nje objesili veliku poruku “football aux footbaleurs” (“nogomet nogometašima”). Ironično, tu je poruku slobode i jednaokosti nekoliko destljeća kasnije u svojoj kampanji za čelo UEFA-e iskoristio potpuni ljudski antipod tim idejama, omraženi Michel Platini.

O uspjehu, ali istovremeno i vizionarstvu njihove petodnevne okupacije dovoljno govori činjenica da se s istim zahtjevima borimo i danas; gotovo pedeset godina poslije, tražeći tretman nogometaša kao ljudi te tog sporta kao poligona za ravnopravnost i jednake mogućnosti uspjeha svih, a ne samo onih koji prljavim novcima povlače konce. Comite d’Action možda nisu naročito promijenili lice samog pristupa spram problematike, ali su definitivno privukli pažnju javnosti. Pariz je želio, pomodarski ili ne, ostaviti trag u tom robusnom sportu koji su dotad pratili tek pojedini znatiželjnici i provincijski migranti. Eric Hobsbawm, čuveni povjesničar je definirao izraz “invencija tradicije”, putem kojeg tvrdi kako društvo samo potiče značajne događaje i prakse koji kasnije očituju način na koji društvo formira sliku o sebi. Ako tu definiciju stavimo u kontekst pariškog nogometa i svibnja 1968., jasno je kako ne možemo izbjeći paralelu.

Nedugo nakon što je De Gaulle s buržoaskom vojskom vratio red na ulice, sprovela se anketa među građanima Pariza u kojoj ih se pitalo žele li imati popularan nogometni klub po uzoru na St. Etienne, Nantes ili Marseille. Šezdeset i šest tisuća potvrdnih odgovora bio je dovoljan znak da se početkom 1969. krene u realizaciju tog plana. Odluka je pala da se preuzme model u kojem simpatizeri direktno participiraju u osnivanju kluba po uzoru na Nancy, osnovanom dvije godine prije upravo na tom principu koji danas nazivamo socios model. Početkom veljače 1970., preko radija Europa 1 se pozvalo sve zainteresirane da financijski potpomognu prikupljanju sredstava za osnivanje novog kluba. U svega četiri sata od objave, prikupilo se gotovo 850 tisuća franaka doniranih od preko 17 tisuća novih navijača. Tada su stvari u ruke preuzeli Guy Crescent, direktor prijevoznika “Calberson”, te Pierre Etienne Guyot, potpredsjednik sportskog društva Racing Club de Paris; duhovitiji među vama će sigurno baciti opasku kako je preuzimanje od strane poduzetnika ipak bliže ovom današnjem senzibilitetu PSG-a. Njihovim lobiranjem se nagovorilo čelnike dvaju klubova, Paris FC-a nastalog tek godinu dana prije, te Saint Germainea, kluba iz predgrađa Pariza da provedu fuziju i nazovu novi klub Paris Saint Germain. Proces je priveden kraju 12. kolovoza 1970., kada je PSG preuzeo poziciju Saint Germainea u Ligue 2.

Novci prikupljeni što od strane navijača, što od donacija Crescenta i društva uložili su se u stvaranje momčadi; jedno od prvih velikih pojačanja bio je Jean Djorkaeff, otac današnjim generacijama poznatijeg Yourija. Na Jeanovim krilima PSG je odmah izborio ulazak u Ligue 1, no umjesto puta do vrha došlo je do velikog raskola unutar samog kluba. Dio kadra proizašlog iz Paris FC je svoj animozitet prema kolegama iz prigradskog Saint Germainea koji je očito postojao od samih početaka ali je privremeno zasjenjen entuzijazmom mdash;iskazao tako da su Paris Saint Germain proglasili nedovoljno “pariškim” imenom i tražili promjenu imena. Još jednom je elitizam prevladao te se, nakon nepostignutog dogovora, klub odvojio na način da se Paris FC reformirao kao samostalan klub i izborio ostanak u Ligue 1, dok je PSG preseljen u treću ligu. Tamo se nije dugo zadržao te je baš nekakva igra sudbine htjela da se ta dva kluba ponovno mimoiđu 1974. Naime, PSG je te sezone ušao u Ligue 1 iz koje je Paris FC ispao; nakon čega je postupno tonuo do amaterskog ranga u kojem je i dan danas.

Zapravo je taj trenutak označio početak postojanja Paris Saint Germainea kao stabilnog kluba. Tri godine kasnije na čelo Pariza, nakon prvih održanih izbora za gradonačelnika nakon 1871., dolazi jedna poznata politička ličnost u Francuskoj kasnijih desetljeća, Jacques Chirac. Zaljubljenik u nogomet, Chirac je pružio i političko zaleđe PSG-u, koje je klub nasušno trebao s obzirom na turbulencije proteklih godina. Prebacivanjem fokusa isključivo na teren, osamdesete su u nogometnom Parizu sinonim za Gerarda Houlliera, Safeta Sušića i uspon do vrha.

Simptomatičnim možemo okarakterizirati da je klub s Parka Prinčeva nominalno začet in vitro te 1968. Klub je to preko čijih su se leđa lomila sva koplja ovog svijeta, koji je iskusio svu šizofrenost pariškog i francuskog društva; od klasnih pa sve do ideološko-rasnih sukoba vođenih na tribinama devedesetih i ranih nultih, Paris Saint Germain je naposlijetku, ironično, ostvario san svih onih osamljenih duša koji su onomad sanjali o velikom klubu kakve su imali provincijalci, migranti. Sada, kada su na čelu kluba migranti iz Katra, postavljaju se pitanja o možebitnom gubitku klupskog identiteta. Možda je i bolje pitanje na kraju ove priče; za koji od svih identiteta možemo zaista reći da PSG u potpunosti posjeduje, pa da ga sada gubi? Not a man’s town, Paris, not a man’s town…

Juraj Vrdoljak


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 0,49 € s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.

Zadnje objavljeno

Twitter