Korneri su uvijek bili, sada su, i biti će sredstvo relativno jednostavnog ugrožavanja protivničkog gola ukoliko uspoređujemo složenost tog procesa i procesa dolaska pred protivnička vrata kroz samu igru.
Kornera ima priličan uzorak na utakmicama, pa je logično da se njima posveti određeno vrijeme u analizi i razradi.
Postavlja se pitanje, kako se obraniti od takve opasnosti?
Ako gledamo na nogomet kao skup većih i manjih segmenata te detalja, onda bi, pogotovo u današnjem nogometu, treneri trebali što manje istih tretirati kao nebitne ili manje bitne, odnosno što više im posvetiti pažnju. Jedan od takvih većih segmenata su i korneri. Ofanzivni i defanzivni.
Tema koju ću pokušati obraditi su defanzivni korneri. Zašto baš njih? Jer se dosta ljudi pita “zašto se oni ovako ili onako brane” ili “zašto baš s toliko igrača”. A s druge strane, usprkos čestim upitnicima iznad glave kod ljubitelja nogometa, puno ljudi samim kornerima niti ne posvećuje pažnju (čak ni neki treneri).
Vraćamo se na prvo pitanje iz naslova. “Kako obraniti korner?”
Bit je vrlo jednostavna. Izbaciti loptu što dalje od gola. To je fundament koji stoji u svim oblicima branjenja kornera i prekida općenito. E sad, jednostavnost, kad se zagrebe malo dublje, ima i svoje složenosti. Stoga, kojim mehanizmima se pokušava doći do jednostavne biti branjenja kornera (a to je, kao što već rekoh – izbacivanje lopte što dalje od gola)?
Recimo to ovako.
Postoji zonsko branjenje kornera, branjenje ‘čovjek na čovjeka’, te kombinacija jednog i drugog.
‘Čovjek na čovjeka’
Branjenje ‘čovjek na čovjeka’ se svodi upravo na to. Igrač markira igrača. Striktno markiranje svog igrača, praćenje istog u njegovim kretnjama i pobjeda u (zračnom) duelu ukoliko do njega dođe. Jednostavna tri segmenta. Ali, jednostavna samo u teoriji. Ono što nije jednostavno jest u praksi toliko učestalo kvalitetno odraditi sva tri segmenta. Dakle, igrači su ti o kojima ovisi kvaliteta izvedbe ovakvog načina branjenja kornera. Trener tu jedino može komparirati svoje i protivničke igrače, te ih rasporediti na određenog igrača s obzirom na njegove karakteristike.
Minus kod takvog načina branjenja kornera je da momčad koja napada može raditi razne blokove momčadi koja se brani. To za posljedicu ima da obrambeni igrač ne stigne ili uopće ne uspije markirati i popratiti svog igrača. Što opet za posljedicu ima da protivnički igrač ostane potpuno sam. Ovo je ipak na jedan način reaktivan način branjenja, jer su igrači u svim fazama u podređenom položaju u odnosu na protivnika koji napada loptu i prostor. Možda i najkompleksniji segment je onaj treći. Dakle situacija kad i ako dođe do duela obrambenog i suparničkog (napadačkog) igrača.
Prvo, ‘napadački’ igrač napada loptu i u ofanzivnom je skoku, što nije isto kao i obrambeni skok. U ovom slučaju obrambeni skok mora biti takav da je potreban trzaj glavom i zaokret u drugu stranu koju ne možeš kontrolirati jer ne vidiš što se događa iza tebe, za razliku od ‘napadačkog’ igrača koji ima pregled nad svim događajima ispred sebe u trenutku dolaska lopte.
Drugo, u odnosu na svoj položaj tijela napadački igrač ima prednost u samom trku, jer trči licem prema svom cilju (golu) i ima direktan šut prema istome, dok obrambeni igrač također trči licem prema golu, što znači da trči suprotno od cilja (izbacivanja lopte van 16 metara….iako cilj može biti i izbacivanje lopte u korner itd.). Minus je fokusiranje igrača na suparničkog igrača (zbog praćenja istoga). Trenutak nepažnje dovodi do gubitka protivničkog igrača. Dakle obrambeni igrač se ne može maksimalno fokusirati na loptu što je također potvrda reaktivnosti, jer je igrač koji napada korner fokusiran upravo na nju.
Koliko obrambenih igrača ovdje gleda u loptu?
Jedna od prednosti ove metode branjenja udaraca iz kuta je kontakt sa suparničkim igračem. Pod kontaktom tj. smetnjom napadački će igrač uvijek slabije reagirati.
Markiranje igrač na igrača je pak najlaške s točke gledišta igrača. Uzmi svog igrača, prati ga i pokušaj izbiti loptu. Za samog igrača nema puno informacija o pravilima kretanja, tajmingu i slično, a treneru dobro dođe jer nema potrebu trošiti puno vremena na treniranje (barem ako uspoređujemo sa vremenom potrebnim za vježbanje zonskih kornera).
Barcelona je pod Tatom Martinom prakticirala branjenje kornera ‘igrač na igrača’
Zonsko branjenje
Za razliku od markiranja “čovjek na čovjeka”, ovaj tip branjenja kornera sastoji se od branjenja zona te je proaktivan. Igrači su striktno zaduženi za branjenje određenih zona, te zbog toga cijelo vrijeme mogu pratiti loptu, jer su fokusirani samo na svoju zonu, ne i na protivničnog igrača. Ukoliko lopta dolazi u igračevu zonu, cilj ju je izbiti van. O čemu se radi najbolje će pokazati sljedeća slika.
Teoretski nema boljeg (ali i težeg) od čistog zonskog branjenja kornera. Igrači su podijeljeni u tri horizontalne linije, od čega je na prvoj liniji (peterac) 4-5 (može biti manje, a i više) igrača orijentiranih na svoje zone. Najčešće su to igrači koji su najbolji u skok igri s izraženom anticipacijom igre. Svaki od njih ponaosob ima svoj zadatak.
Drugu liniju (oko penala) najčešće čine 2 ili 3 igrača, čija je zadaća usporavanje protivničkih igrača, kako bi došli u što lošijem položaju (zaletu) na duel s prvom linijom. Treću liniju čine 1 ili 2 igrača čije su obaveze orijentirane i na fazu obrane (odbijanac), ali i na fazu napada (kontra).
Također, prednost zonskog markiranja je ta da su igrači na prvoj liniji u proaktivnoj ulozi. Oni napadaju loptu, lice im je okrenuto prema suparničkom igraču, trk im je baziran u smjeru suparničkog gola što znači da su u istoj početnoj poziciji kao i igrači koji napadaju korner (proaktivnost).
Miks zone i markiranja čovjeka
Možda i najveći broj momčadi koristi kombinaciju jedne i druge metode obrane kornera. Dva, tri ili četiri igrača na petercu zonski pokrivaju svoje prostore, dok su ostali u modusu “čovjek na čovjeka”.
U očima trenera ova se metoda iskristalizirala kao dobra jer u pravilu u ekipi posjeduju par igrača koji su im neiskoristivi u markiranju “čovjek na čovjeka”, a s druge strane ostatak igrača nema dovoljne kvalitete da bi igrali zonu – stoga treneri kombiniraju jednu metodu s drugom.
Npr., Peter Crouch je kao igrač neupotrebljiv u striktnom markiranju igrača zbog lošeg duela, sporosti, manjka agresivnosti, lošeg “prvog koraka”, spore reakcije itd. , ali, zato igrača takvog profila treneri koriste da pokriva zonu.
(Plava linija je granica između zonskog markiranja lijevo i markiranja “čovjek na čovjeka” desno)
Igrač na stativi
Zašto ovo često gledamo kod branjenja kornera? Zato jer taj igrač ili igrači (ako ih je dvojica) “smanjuju” veličinu gola. Jednostavno rečeno brane gol.
Neki treneri to prakticiraju s dva igrača (po jedan na svakoj stativi), dok drugi postavljaju samo jednog, a treći čak niti jednog igrača na gol crtu, dok četvrti stave jednog i daju mu situacijsku ulogu u liniji ispred.
Jasno je zašto se postavlja jedan ili dva igrača, ali zašto niti jedan? Pa neki treneri ne vjeruju da igrač može reagirati na iole bržu loptu prema golu. Drugo, igrač ne može koristiti ruke u tom “branjenju” i time je prilično hendikepiran, te postoji velika vjerojatnost da će svaka malo brža lopta pokraj njega otići u gol. Dakle, vjeruju da je ovo ipak stvar sreće, samim time i nepotrebno gubljenje igrača na skoku.
Ne postavljanjem igrača na tu poziciju, postoji mogućnost da uključuješ protivničke igrače u zaleđe (npr. ukoliko momčad koja izvodi korner ima intenciju raditi akcije – tipa prebacivanje lopte na drugu stativu – onda sve igrače unutar peterca možeš aktivirati u zaleđe).
Broj igrača u 16-ercu
Mnogi postavljaju pitanje “zašto momčad brani korner sa toliko igrača?”.
Pa recimo da je neko nepisano pravilo da u defanzivnom skoku uvijek moraš imati tri igrača više od protivnika. Međutim, što je sa situacijama u kojima se koristi više igrača od spomenutog omjera? Npr. znamo i sami da ponekad treneri inzistiraju na tome da svi igrači budu u vlastitom 16-ercu, iako je protivnik debelo brojčano inferioran. To ne bih znao objasniti, osim možda da pojedinci očito misle “što više igrača, to manja vjerojatnost gola”.
Ali, što je onda s fazom napada? U trenutku kada su postavljene obrane sve moćnije, organiziranje i teže za probiti – nije li onda “grijeh” ne koristiti defanzivne prekide kao mogući napadački arsenal? U prijevodu – zašto pojedini treneri svjesno ne žele, čak niti pokušati, makar s jednim igračem iskoristit mogućnost puno lakšeg ugrožavanja protivničkog gola kroz kontru tj. napad na nepostavljenu obranu (a tranzicijska obrana je najteža za branjenje)?!
Pa, opet se vraćamo na prvo. Imaju svoje mišljenje da je najbitnije ne primiti gol, a to ćeš lakše postići ukoliko natrpaš sve igrače unutar 16 metara. I nitko im pravo na takvo mišljenje ne može uskratit. Možemo pričati je li takvo što dobro, pametno ili nije, ali to je njihovo promišljanje nogometne igre.
Da dodatno dočaram kompleksnost branjenja udaraca iz kuta prividno ćemo prijeći na ofanzivni korner. Zašto igraču koji izvodi korner često prilazi još jedan igrač i daje opciju kratkog odigravanja?
Zato jer to odvlači dva protivnička obrambena igrača izvan 16-erca, što dovodi do manjeg broja igrača na skoku. Iz defanzivnog aspekta možda je i ovo razlog zašto se određeni treneri odlučuju na branjenje kornera sa svih 10 igrača.
Negativnost je da takav način izvođenja kornera izaziva, kao što rekoh, reakciju u vidu izlaženja obrambenih igrača na izvođače, što posljedično dovodi do neorganiziranosti obrambenih igrača koji ostaju na skoku. Tko izlazi na igrača, tko će pokriti njegovo mjesto, zašto baš taj igrač, što ako reakcija na akciju protivnika mora u toj situaciji biti drugačija, a zadatak zadan od strane trenera je drugačiji itd.? Dakle, dolazi do pomutnje kod igrača, a uz to imaš manjak igrača u odnosu na prvotnu zamišljenu situaciju u kojoj braniš korner s 10 igrača na točno zadanim mjestima. To je velik problem kod zonskog branjenja kornera, jer tko napušta svoju zonu u tom trenutku? Zašto? Tko preuzima pokrivanje te zone itd.?
Konačno smo na kraju, a kraj kaže da ne postoji idealan način branjenja kornera. Teoretski je zonsko markiranje najbolje, međutim teorija je jedno, a praksa drugo. U praksi malo momčadi to može pratiti zbog nedovoljne kvalitete igrača i velike količine potrebnog rada na treninzima za automatizaciju uloga.
Pokušajmo odgovoriti na drugo pitanje iz naslova. Postoji li jedinstvena formula za obranu kornera? Ne! Kao niti za bilo koji drugi segment u nogometu.
Ante Kranjčević
