Pozicija koja u današnjem nogometu de facto ne egzistira, barem ne u svom izvornom obliku, pozicija je koja je jako utjecala na razvoj same igre i to čini i danas, iako se možda na prvi pogled ne čini tako.
Priča počinje još davno, 30-ih, kad je veliki Karl Rappan (tada izbornik Švicarske), austrijski stručnjak, razmišljajući kako se suprotstaviti tehnički nadmoćnijim ekipama, došao na zaključak kako mu se šanse bitno popravljaju ako iza leđa svoje zadnje linije postavi jednog igrača koji bi funkcionirao po principu kontrole – sve što zadnja linija propusti – on očisti; tako je nastala pozicija čistača, zadnjeg igrača obrane, ili kako se često voli reći, libera (izraz pripada još jednom velikom teoretičaru igre, Gianniju Breri), mada ja smatram da postoji razlika između čistača i libera. Ali polako.
Na Rappanovim razmišljanjima o defenzivnoj organizaciji igre i ulozi čistača Talijani grade cattenaccio obavezno sa čistačem. Velika je uloga legendarnog Helenija Herrere kroz njegov rad u Interu.
Revolucija dolazi 70-ih pojavom Kaisera Franza u dresu Bayerna i njemačke reprezentacije. On daje potpuno novu dimenziju ulozi čistača, dotad posve zanemarenu – onu ofenzivnu. Beckenbauer postaje njemački plejmejker iz zadnje linije, kao, na papiru, obrambeni igrač. I takvim načinom igre unosi potpuni nered u protivničke zone kada s loptom u nogama krene naprijed u sredinu terena.
Ljudska priroda je takva da ne voli promjene i uvijek se utječe rutini, ona pruža sigurnost. Isto tako, sve se nastoji maksimalno pojednostavniti, i onda kada je to potrebno i onda kada nije. Ljudska priroda. Tako je i u nogometu. Očekuje se da se braniči “bave” napadačima, napadači braničima, a vezisti vezistima. Savršena “harmonija”. I onda dođe prvo Michels (Ajax i Nizozemska) sa svojim totaalvoetbal i promjenama pozicija, pa sad i Beckenbauer, i sasvim poremete jedan tako fin model nogometa gdje je sve bilo posve jasno. Što branič ima raditi na sredini terena među veznim igračima i još s loptom u nogama, pobogu?!
Itekako ima. Korist je ogromna: u onom klasičnom rasporedu figura na terenu (braniči-napadači, vezni-vezni, napadači-braniči) svaki igrač ima svog igrača, ugrubo rečeno, svi se pokrivaju. Kad se pojavi uljez, njega protivnik ne očekuje, zona se mora prilagođavati da bi i njega zatvorila, a to automatski znači rošade, složene promjene sustava koje uključuju niz igrača odjednom, a to opet znači vrlo lako mogućnost pogreške. S druge strane, u onom klasičnom rasporedu uloga na terenu, uloga onih/onoga tko treba organizirati napade pripada nekom od veznih igrača, a oni se pozicijski preklapaju s protivnikovim vezistima i budu dobro pokriveni pa loptu primaju obično odmah s igračem na leđima, licem okrenuti svom golu, tako da uopće nemaju pregled igre. Kad igrač s loptom kreće iz zadnje linije naprijed s ciljem organizacije napada – stvaranja viška, on nema protivnika na leđima, i kreće se licem prema protivničkom golu, ima pregled igre.
U zadnjoj dekadi 20. stoljeća libero doživljava svoj veliki revival i to na konto – veznih igrača! Naime, mnogi treneri postavljaju svoje klasne vezne igrače, u pravilu iskusne razigravače, iza leđa zadnje linije svojih ekipa: Enzo Scifo, Olaf Thon, Lothar Matthaus, Kjetil Rekdal, Jonas Thern, Ciriaco Sforza…
Međutim, uloga libera (ovo je po meni pravi libero – slobodan, u prijevodu, jer ima slobodu u igri izaći naprijed, a ne samo biti zabetoniran iza leđa svoje obrane) iziskuje jednog igrača manje u veznoj ili napadačkoj liniji. Taj problem pokušao je riješiti još jedan genijalni um igre, Marcelo Bielsa. Nakon što je prvotno forsirao igru s 3 igrača u zadnjoj liniji, prešao je na 4, i na mjesto jednog od stopera počeo postavljati vezne igrače upravo s ciljem dobivanja pleja iz zadnje linije sa svim benefitima koje sam opisao. Primjer: Javi Martinez za vrijeme Bielsina boravka u Bilbau. Da kompenzira rizik koji nastaje kada taj stoper-plej krene s loptom naprijed, zadnji vezni se povuče i pokriva mu leđa, s tim da je jasno da je zapravo osnovna podloga ovakve igre posjed, siguran pas do stvaranja viška i osvajanja terena.
A branič jednim svojim ovakvim “izletom” naprijed može osvojiti i do 30-40 metara prostora!
Postoje razne varijante korištenja libera u sustavima igre. Jedna, danas vrlo zastupljena, potječe iz takozvane salide lavolpiane (lavolpianskog izlaza), po sjajnom argentinskom stručnjaku Ricardu La Volpeu koji je ovu taktičku shemu inaugurirao svojim radom u meksičkoj reprezentaciji gdje je u glavnoj ulozi bio jedan od najinteligentnijih svjetskih braniča zadnjih 30-ak godina, još uvijek aktivni kapetan meksičke reprezentacije Rafa Marquez. Salida lavolpiana realizira se u fazi s loptom: dva stopera se razmaknu široko, i do aut-linija ako treba, bekovi odu i po 20 metara više po svojoj liniji uz aut, a u otvoren prostor među stoperima spusti se zadnji vezni igrač, jedna od verzija libera modernog doba. Josep Guardiola sam je priznao da je detaljno pratio La Volpeove treninge, s posebnim naglaskom upravo na salidu lavolpianu. Rezultat toga je da smo u Europi ovu taktičku varijantu građenja napada prvi put vidjeli u izvedbi Pepove Barce. Danas ovo koristi na ovaj ili onaj način gotovo svaka ekipa s 3 srednja vezna igrača. Razlika koja je primjetna u odnosu na klasičnog libera je ta što ovdje de facto imamo libera koji igra iza leđa vezne, a ne zadnje linije, ili ispred zadnje linije, ako vam je tako draže. Jedan primjer sjajnog iskorištavanja ovakve igre vidjeli smo u realizaciji talijanske reprezentacije s Danieleom de Rossijem u ulozi libera, pod Cesareom Prandellijem.
Barcelona danas, primjerice, kombinira obje opcije: i libera iz zadnje linije (Pique) i libera ispred zadnje linije (Busquets).
Ono što fascinira je kako se neki izvanredni taktički potezi vremenom naprosto zanemare, poput, recimo, baš ovog s liberom. Opet se vraćam na ljudsku prirodu. Naime, koliko god remetio raspored protivniku, toliko ga poremeti i svojoj ekipi. Čitav sustav treba prilagoditi, baždariti, a to zna biti složeno i iziskivati vrijeme. A ljudi uvijek traže liniju manjeg otpora. Daj odmah i sad manje, nego kasnije i onda više. Šteta. Šteta za igru.
