Pamflet kojim se Izvršni odbor Hrvatskog zbora sportskih novinara očitovao o slučaju izopćenja novinara portala index.hr od strane vrhuške HNS-a, samo je pomogao davno potopljenom lešu novinarskog morala i časti da ponovo ispliva u luci učmalosti koja ga okružuje, dok njegovi krvnici, inače poznati pledoajeni hrvatskog sportskog novinarstva, uživaju zaštitu onih koji njihovu “braću po oružju” eliminiraju po političkoj liniji. Jer nemojmo se varati, u današnje doba pisana riječ i informacija su istovremeno i moć,i katalizatori i nositelji promjena, a blokada istih je samo jako rafiniran oblik likvidacije.
Neovisno s kojeg spektra hrvatskog nogometa dolazite, glavne krivce za sadašnje stanje vjerojatno ćete potražiti negdje između Mamića, Širića, Vrbanovića, Štimca, Djedovića, Sanadera, Karamarka, Milanovića, Bandića ili nekog desetog lika koji su, direktnim ili indirektnim (ne)djelovanjem doveli nogomet na rub kolapsa, pa vjerojatno ga i gurnuli preko njega. Ipak, bez sve sile poslušnika – podobnika, uhljeba tako nastalog aparatčika i strateških partnera u sudnicama, ministarstvima (posebno onom Unutarnjih poslova) i medijima, utjecaj dotičnih likova u parodiji koja nam se odigrava pred očima sasvim bi sigurno bio mnogo manji. Možda sam naivan, možda (vjerojatno) bi se našao netko na drugoj strani barikade, ali sasvim je sigurna jedna stvar – u ovom ratu ima jako malo kolaterala, usputnih žrtava i protagonista koji samo gledaju kako da prežive do sutra, a jednostavno su imali nesreće zateći se na sceni u vrijeme kad ovo traje, i po inerciji odabrati stranu. U većini slučajeva, nažalost, radi se o dobro uhodanom sistemu podmazanom sa svih strana koji aktivno sudjeluje u totalnom otuđivanju nogometa od onih koji ga prate i vole, kako bi se s manje smetnji isti mogao nastaviti ubijati. I dok su priče o dilanju policijskih dosjea i crnim listama obavijeni velom tajne u većini slučajeva zbog zakona i internih policijskih propisa, dok se tek odmotavaju afere u vidu suradnji vrhuške saveza s određenim sucima, postoji niz aktera čije ime i prezime nije skriveno, već ga na dnevnoj bazi imamo priliku vidjeti u najfrekventnijim hrvatskim tiskovinama i portalima. Novinarstvo, u nekom idealnom svijetu fenomen koji služi kao korektiv društva, na našoj sportskoj sceni obnaša dijametralno suprotne dužnosti. Da, hrvatski novinari su jedni od glavnih egzekutora nogometne diktature i samovolje, što je samo po sebi oduvijek najgori oblik cenzure – one koja se pravi da to nije i daje privid kako i druga strana ima nešto za reći, kako postoji šansa da prava istina ikad vidi svjetlo dana.
Nije slučajno da su najgori istupi Zdravka Mamićareakcije na konkretne novinske napise – mediji su oni koji talasaju ili ne talasaju, koji neposredno kroje mišljenje svima onima koju neku priču treba prodati, koji upozoravaju ili (puno češće) na perfidne načine održavaju hibernaciju ključnih pitanja i problema hrvatskog nogometa. Nedavni slučajevi proskribiranja i iskazivanja agresije prema članovima novinarske struke pomalo su u treći plan bacili slučaj Romane Eibl, novinarke koja je “zahvaljujući” svojim tekstovima dobila otkaz, prema uputi nalogodavaca o čijem je moralnom kupleraju, koji je zario kandže u nogometni savez, pisala. Postoji li (makar) moralna satisfakcija koju mogu dobiti svi oni koji su pisali po vlastitoj savjesti (ne uzimajte ovo zdravo za gotovo, svakako provjerite za sebe)?
Slučaj Ive Sanadera, bivšeg hrvatskog premijera, upravo je najbolji pokazatelj za ovo što govorim. Čovjek hvaljen na sva zvona na temelju svojeg CV-a, nastupa, pozadine, pa čak i izgleda postao je tek vreća za boksanje svih lešinara koji su “odjednom shvatili” o kome se zapravo radi. Koliko su uistinu zdravi temelji u kojima ljestve drže oni koji su prvi na liniji batinanja jednom kada ovaj s ljestava padne? Otkud pravo takvima svojom pojavom i radom svjedočiti o istini, propitkivati ono što im je dužnost?
Zato, uz lustraciju u nogometnim strukturama koju već odavno zahtjeva dobar dio navijača, jednako je bitno istu provesti i na medijskoj sceni – jer samo promjena svih paradigmi maknut će nas od istih grešaka i ratova u budućnosti. A, kao što sam već rekao, te novinarske sramote imaju svoje ime i prezime.
Foto: HRT
Vjerojatno najaktualniji primjer gore napisanog je upravo glasnogovornik HNS-a, Tomislav Pacak. Po mom osobnom sudu jedan od najkvalitetnijih hrvatskih novinara dok se bavio pretežito američkim sportovima, vrlo brzo je sav svoj kredibilitet izgubio tražeći balans između relativizacije problema u domaćem nogometu i iracionalne želje da proda svoj stav. A prodao ga je i naplatio vrlo brzo, novim poslom u nogometnom savezu. Pa je tako ustvrdio u jednoj kolumni kako je utjecaj njegovog budućeg poslodavca na hrvatski nogomet – precijenjen. Dao bih dosta toga da mogu pročitati njegovu kolumnu o posljednje tri smjene i imenovanja izbornika nacionalne vrste. Toni Rončević s istog portala u vrijeme kada se Štimcu tresla stolica izašao je s jednom agiturom za bivšeg stopera koja je prešla granice ukusa čak i za našu scenu. U svrhu afirmacije svojeg favorita, dotični novinar je išao toliko nisko da se izrugivao Bilićevoj govornoj mani. Sportnet je vrlo brzo, nakon brojnih prigovora, tekst maknuo. Igra s ugledom ovoga puta je ocijenjeno vjerojatno opasnijim sportom od povlačenja teksta kojeg si netom prije i odobrio.
Foto: Provjereno nov@
Ali Rončević nije izbliza najveći Štimčev medijski odvjetnik. Zdravko Reić, stalni komentator na temu “Hajduku treba jedna vlasnik”, i “treba vratiti Štimca” u svojem kritiziranju Kovača kao najboljeg zamjenika vidi upravo – Igora Štimca. Citiram: “I prije nego krenem u razmatranje o liku i (ne)djelu izbornika Nike Kovača, koji je evidentno ipak pao na glavnom ispitu, volio bih da se Davor Šuker, Damir Vrbanović i sva njihova svita pospu pepelom, priznaju svoj grijeh i urade ono što je nemoguća misija. A to je da vrate Štimca na kormilo reprezentacije, a Niku i njegovog brata Roberta curiknu u mladu momčad.”. Nije dovoljna reinstalacija čovjeka koji je izborničku funkciju naslijedio kao miraz udajom u nogometni savez, van svih kriterija, šjor Reić je široke ruke za sve unutar sistema. Tako predlaže da se Niku Kovaču udijeli plijen za zadovoljštinu u vidu mlade reprezentacije, jer vjerojatno tamo štetu ne može napraviti.
Foto: Facebook
Eklatantan primjer pisanja koje obitava na marginama problema i prebacuje fokus s bitnog i časnog ovako izgleda. Pa tako Alen Lesički smatra krucijalnim naglasiti koliko je zapravo dobro za klub Dinamovog renomea skupiti tisuću ljudi na europskom susretu, dok istovremeno pritvaranja po političkoj liniji (transparent na sebi nema apsolutno ništa kažnjivo ni uvredljivo) spominje ovlaš, kao sasvim irelevantan i usputan događaj, poentirajući sa zadnjom rečenicom kako je istina, naravno, na pola puta. Inače, upravo je Lesički “zadužen” za napucavanje cijene Dinamovim klincima, raspisivanje međunarodnih aukcija za dečke koji dvaput udare loptu u seniorskom nogometu i ostale radne akcije koji bolesno podcjenjuju veličinu i značaj Dinama; kao nekakvog kolodvora kojim se može (dapače, nekad i treba) služiti tko god hoće.
Foto: Z1
Međutim, kada je riječ o Dinamu i novinarima koji perfidno odobravaju njegovu devalorizaciju, primus inter pares je definitivno Davorin Olivari. Ovakoizgleda članak koji se popularno naziva i “građenje slučaja”, a sastoji se od plasiranja dezinformacija ili tumačenja točnih podataka u krivom kontekstu, kako bi se osnovna teza i zadaća teza ispunila u potpunosti. Naravno, aureola mučenika koju mu je udijelio u tekstu nikad ne može doći do zlu. Ako ste se ikada pitali kako se prodaje ideja da mamići i bandići ovog svijeta rade i krvare za ovaj narod, to se radi baš ovakvim pjesničkim slikama.
Ipak, glavnu nagradu za najogavniji tekst na temu sukoba Dinamovih navijača i uprave je onaj Ozrena Podnara. Stavimo li na stranu kroničnu elementarnu nepismenost o tematici kojom se bavi, kao što je razlika između privatnih klubova i udruga građana, glavna poanta teksta je ismijati i pribiti na križ ideju u kojima skup xy osoba u xy udruzi građana traži transparentne izbore, u nadi kako će oni koje izaberu taj posao obnašati s čašću. Dvaput sam provjeravao je li dotični portal samo neuspješna franšiza popularnog newsbara. Nažalost, nije.
Foto: HRT
Direktno.hr i kolumna Ivice Blažička kao kakva partitura lijepo uokviruje sve Dinamove mitove, a neprestani krešendo uvjerljivije nego kod Bacha doživljava svoj vrhunac točkom u kojoj je Zdravko Mamić spasitelj hrvatskog nogometa. Difamirajući ispad prema njegovoj majci očito je stvar prošlosti. Sasvim je ljudski oprostiti. Jedini problem je što su desetci drugih kolega doživjele sličnu sudbinu, a Blažičko danas šuti, miče to u stranu poput pozadinske buke i time prolongira razinu medijske kulture nepojmljivu ovom stoljeću. Na istom portalu svoju je literalnu domišljatost okušao i Tomislav Marčinko.
Foto: GNK Dinamo
U javnosti poznat kao vjerni komunistički vojak i sekretar Saveza komunista Novog Sada, danas je profesionalni lovac na crvene nemani i ostatke ostataka udbaške hobotnice koja napada Dinamo, Mamića, a samim time i Hrvatsku. U pamfletu u kojem između ostalog proziva Bad Blue Boyse kao Josipovićeve plaćenike u maniri u kojima je godinama prokazivao sve neprijatelje naših naroda i narodnosti, vjerojatno nesvjesno priznaje i plaćanje narko kartela od strane kluba. Tekst se više ne može naći.
Foto: Veernji list
Predrag Jurišić
Ne smijemo zaboraviti ni Branka Stipkovića, kontrolora suđenja u Prvoj HNL, a ujedno i sportskog novinara. Već smo se pitali ima li krizu identiteta jer mu se zna dogoditi da ide na pripreme s Rijekom u Marbellu kao novinar, a onda kontrolira suca susreta na kojima igra Rijeka.Kako ne spomenuti i famoznu scenu s jednog, davnog Božićnog domjenka u Maksimiru (na kojoj je bilo i nekoliko aktera iz današnjeg pregleda – op.a.), kada Zdravko Mamić besramno i prostački napada novinara Šipsa. Nitko, ali nitko ne staje u obranu kolege, a snimka pokazuje upravo Stipkovića, koji pokušava utišati Zdravka da se više ne blamira.
To su ukratko medijske figure koje su se etablirale pisanjem promotivnih sadržaja za one koji su na nogometnoj vlasti u Hrvata. Novinarski i etički kodeks za ove je ljude misaona imenica, a u vremenima nepogode (većina njih kao nositelji pisane riječi s obzirom na tiražu medija u kojima rade) šute i odobravaju nečasne radnje. To ih čini ni više ni manje nego egzekutorima hrvatskog nogometa, činovnicima matrice koja proždire tkivo ove igre i vojnika koji svakodnevno pomjeraju ideale u sebi prihvatljive, prizemne i površne oblike. Naličje konformističkog društva zgaženih vrijednosti i trovanja scene mediokracijom mora se prikazati u konkretnoj i kompletnoj genezi.
Dosta je bilo šutnje. Sramote imaju svoja imena i prezimena.
Vice Karin
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za pluralizam u sklopu projekta “Ilegalne potpore u sportu, “legalne potpore” u diskriminaciji.”
