U organizaciji udruge MOST, poznatoj po bavljenju s problemom beskućništva, ali koja u fokusu ima i druge društvene djelatnosti, održana je tribina na temu navijačkog aktivizma. Mi smo tu priliku iskoristili kako bi razgovarali s tajnikom Našeg Hajduka, Ivanom Rilovom, kako bi se podsjetili da i nogometni klub može biti izvor organizacije građana u lokalnoj zajednici.
n+: Kad su u pitanju domaći mediji, na nogometne klubove, one prvoligaške pogotovo, rijetko se promatra kao fenomen koji je puno više od izvedbe na terenu i milijuna od transfera. Ipak, može li priča biti i puno dublja?
Rilov: Naravno da može, a mislim da projekt Našeg Hajduka to i dokazuje, no nismo mi jedini, iako možda u domaćim medijima najprisutniji. I diljem Europe ljudi sve više prepoznaju da je nogometni klub dio lokalne zajednice, da je njegova važnost nadilazi trenutne rezultate i trofeje. To su shvatili čak i u Engleskoj, čija je liga gotovo pa simbol za milijardere koje ulažu u nogomet. No, i sami političari su shvatili ono što su navijači brzo uvidjeli – takav klub postaje otuđen od lokalne zajednice. U njemu nema, da tako kažem, mirisa i okusa tog grada, nema onog osjećaja da je to klub onih koji šeću tim ulicama ili natjeravaju loptu po školskim i drugim igralištima. Ljudi imaju osjećaj da im je takav klub oduzet i da bi se radije vratili na staro, pa makar i bez milijunskih transfera, samo da ga ponovo osjećaju kao svojim.
n+: U Hrvatskoj u kojem čekamo stranog investitora kao spasitelja, kako pokrenuti ljude? Pogotovo ako znamo da ni mediji ni politika nisu na strani navijačkog preuzimanja kluba?
Rilov: Nije lako. Nisam od samih početaka bio uključen u upravni odbor Našeg Hajduka, no svi znamo kako je priča tekla, tamo još od pregovora s tadašnjim gradonačelnikom Željkom Kerumom. Mnogi su bili skeptični i onda, pojedini mediji su govorili da nema šanse da tako nešto zaživi, no više od četiri godine kasnije vidimo da je projekt zdrav i na nogama i da je polučio rezultate koji nadilaze samo spašavanje kluba od stečaja. Danas nitko tko se želi ozbiljno baviti Hajdukom ne može ignorirati Naš Hajduk, bio to političar, poduzetnik koji bi investirao ili čak i predsjednik kluba. Možda upravo taj naš slučaj može biti i vodilja drugima što i kako raditi.
Puna dvorana na tribini
n+: No, osim povezivanja sa inicijativnom Zajedno za Dinamo, drugi navijači nisu slijediti vaš primjer, bar ne u dovoljnoj mjeri. Što mislite, zašto je tome tako?
Rilov: Pa ne bi rekao da se nisu i drugi zanimali, imali smo i par upita recimo iz Osijeka. No, nije to problem samo nogometa. Čitava država, odnosno naše društvo imaju problem s participacijom. Nas se često proziva da imamo premalo članova, no ako pogledate čak i političke stranke i s kojom one brojnošću biraju svoje vodstvo, vidjet ćete da je dovoljno manje od 1000 ljudi s pravom glasa da vas jedan SDP predloži za gradonačelnika Splita, a s druge strane nas gotovo 4 puta više izabralo je članove novog Nadzornog odbora Hajduka, a izlaznost kada se gleda postotak nam je bila istovjetna onoj na izborima u Barceloni. No, da se vratim na društvo. Općenito, trebamo svi raditi na tome da vratimo povjerenje jedni u druge, da se otvorimo i surađujemo. Navijačke skupine lako će se dogovoriti oko darivanja krvi ili neke druge humanitarne akcije, no za ovu priču važno je da se uključe i uvjetno govoreći “obični građani”, simpatizeri, kako god ih želite zvati. A upravo povjerenje između njih je narušeno
n+: Tko je tome kriv?
Rilov: Onima kojima odgovora da nitko ne propituje što oni rade na svojim pozicijama moći. I tu gotovo da nema razlike između samog moćnika u klubu i lokalnog političara. Umjesto da je gradonačelnik ili gradonačelnica ta koja u navijačima koji su ujedno i građani tog grada, traži partnere ona ili on traži način kako da ih se zaobiđe, izvlasti, učini nebitnima. To je uostalom i modus operandi i na svim drugim poljima, demokracija je za njih dobra samo kad ih izaberemo, a u ovom periodu od 4 godine između stječe se dojam da bi najradije da demokracija ne postoji. Lijek za to je upornost, organizacija i stalno ukazivanje na probleme te edukacija sugrađana zašto je takvo autistično ponašanje onih koji upravljaju našom imovinom loše. S privatizacijom klubova, većinski paketi dionica završili su u vlasništvu gradova, poput recimo Šibenika, Osijeka ili Cibalije i tamošnji političari pod normalno smatraju da je na njima da izaberu vodstvo tih klubova. Oni po zakonu imaju to pravo, ali budimo realni, upravljanje lokalnim nogometnim klubom nije ključna djelatnost kojom bi se trebala baviti lokalno gradsko vijeće. U tom slučaju nema nikakve prepreke da se uključe navijači i oni koji zaista vole i prate taj klub, za početak kao savjetodavca, makar nema nikakve prepreke da si izbori poput ovih u Hajduku održe.
n+: Spomenuli ste Barcelonu i njihove izbore, kakva je situacija u drugim europskim ligama, na koje se često volimo ugledati?
Rilov: Njemačka je zemlja koju mnogi ljudi iz Hrvatske vide kao onaj ideal kojem bi trebali težiti, a upravo Njemačkoj kad je u pitanju nogomet oni imaju pravilo Regel 50+1, kojim se osiguralo da upravo članovi imaju većinsko pravo glasa, odnosno, unatoč vlasničkoj strukturi upravo su udruge navijača te koje biraju vodstvo klubova. Na taj način klub ostaje povezan s lokalnom zajednicom, ljudi se osjećaju uključenima, znaju da su bitni i da mogu utjecati. Taj osjećaj onda mogu prenijeti i na druge sfere života, recimo oko izgradnje parka ili škole. Na taj se način osnažuju navijači odnosno građani. No, nisu samo Nijemci tu kao iznimka. Isti slučaj imamo i u Portugalu, Skandinaviji, pa i već spomenutoj Barceloni. Sve te lige bolje su uređene od naše, prema tome nema razloga da to ne slijedimo kao pozitivni primjer.
n+: Jeste li se umorili od stalnih borbi s lokalnim političarima?
Rilov: Kod bivšeg vodstva udruge došlo je do zasićenja i umora, iako su ostali tu kao savjetodavci. Jednostavno nije lako, ali upravo je to snaga demokracije i ovog projekta. Kad se jedni umore dođu drugi i nastave naš put. Normalno je da je zamorno stalno slušati o tome kako je Hajduk povlašten u proračunu grada iako to nema veze s vezom. Dovoljno je vidjeti koliko pozornosti privuče tematska sjednica u gradskom vijeću o Hajduku, a koliko ona o KK Split. Hajduk iz proračuna ne dobiva ni ono na što se Grad Split obvezao učiniti, a to je primjerice ulaganje u stadion koji je gradska imovina, a s druge strane KK Split u posljednje 3 godine dobije više od 25 milijuna kuna i na to gotovo da nitko ne trepne. Ne želim ovime raditi antagonizam između Hajduka i KK Split, moje je mišljenje da se nas rasteže toliko upravo jer smo vanjski faktor, korektiv, dokaz da se građani sami mogu organizirati i nešto odraditi bolje od političara. A mi bi željeli da gradski vijećnici i mediji tako brinu o svakoj gradskoj kuni, koliko brinu o Hajduku. No, moramo biti uporni. Ako želimo imati svoj klub, pa i svoj grad s čijim smo uređenjem zadovoljni i koji nas čini ponosnima, alternative nema. Odustajanje neće donijeti ništa dobro.
Pročitajte još:
->->-> “Regel 50+1” ili prevedeno “1 član = 1 glas”
Veljko Tomić
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za pluralizam u sklopu projekta Demokratizacija sportskih klubova i saveza te pravo na javno informiranje kao podloga za šire društveno djelovanje.
