Niko Kovač objavio je nedavno popis pozvanih igrača za susret s Norveškom u sklopu kvalifikacija za EURO 2016. i još jednom potaknuo rasprave na nogometnim forumima i među navijačima o kriterijima. Ne mislim u ovom tekstu previše analizirati njegov poziv Leovcu i Pranjiću,zaboravljajući pri tome Strinića koji igra u Napoliju. Neću pisati ni o Haliloviću, koji u nikad lošijoj Barceloni B minute sakuplja na kapaljku ulazeći s klupe, dok nepozvani Mario Pašalić istovremeno biva izabran u idealnu postavu 26. kola španjolske Primere u društvu Messija i Suareza. Potez kojim je Niko Kovač rekao puno više o sebi i vlastitoj viziji nogometa bio je nedolazak na derbi hrvatskog nogometa u Split.
Koji je to važan i neodgodiv posao imao izbornik da još jednom zaobiđe najposjećeniji stadion domaće lige u najvećem derbiju našeg nogometa? Možda jednostavno smatra da na terenu (za HNS ukletog) Poljuda nema koga vidjeti, jer gostujući sastav je prekrcan strancima, a Hajduk je u cijeloj priči ionako nebitan. Bilo kako bilo, mjesto izborniku hrvatske nogometne reprezentacije bilo je u loži i teško je razumjeti i opravdati Nikinu odluku.
Kad je u jesen 2013.godine Kovač postao izbornik zamijenivši Igora Štimca, mnogi su navijači pozdravljali tu odluku ističući njegov “germanski mentalitet” kao garanciju poštenog i nepotkupljivog rada. Uvjeravali su me tada mnogi da je Niko veliki domoljub što je uz već spomenutu činjenicu da je rođen i odgojen u Njemačkoj nedvojbeno trebalo učvrstiti dojam. Mlad, stručan, uspješan, Hrvat iz dijaspore bio je PRmdash;ovski sjajno odrađen posao. Novinari su aklamacijom pozdravljali izbor, a njegove se odluke ne propituju. Tako ni odluka da za pomoćnika imenuje vlastitog brata niti u jednom trenutku nije bila analizirana ili kritizirana. Čak su i navijači nakon kontroverznog prethodnika počeli vjerovati u priču o čovjeku, koji se neće povinuti pred pritiscima moćnika, već će autonomno donositi isključivo odluke temeljene na zakonima struke. Možda je i javnost htjela povjerovati u priču o čovjeku koji će vratiti nogomet narodu, ponovno stvoriti uistinu reprezentaciju Hrvatske, umjesto ekipe Saveza, koja češće igra u Londonu nego Splitu. No u životu bajke ne postoje. Osim imidža, koji je marketinški sjajno ispeglan mora postojati sadržaj. Odluke i potezi koje je dosad vukao nažalost ne govore mu u prilog.
Stvari su se počele rasvjetljavati već uoči SPmdash;a u Brazilu. Odlasci Zelenike i ozlijeđenog Močinića u Brazil otvorili su nekima oči, u navijačkim redovima počela su prva negodovanja. Na svjetskom prvenstvu uslijedila su nova razočaranja, prvenstveno taktičkim potezima koje je vukao, ali i igrom selekcije, od koje se realno očekivalo više. Pozive Šimunoviću i Pivariću, koji su uslijedili u novom ciklusu kvalifikacija još uvijek pokušavamo shvatiti.
Niko Kovač je sasvim legitimno donio osobnu odluku kada je izabrao Austriju za mjesto gdje će živjeti, štoviše nadali smo se da će taj prostorni odmak dodatno pridonijeti njegovoj objektivnosti, ali stvari se razvijaju drugačije. Kao u nekoj lošoj priči o stranom investitoru, koji je odlučio ulagati na našoj obali, ali ubrzo i prihvatio “naše običaje” nepoštivanja ugovornih obveza i neplaćanja mdash; Kovač se prilično brzo prilagodio nogometu na domaći način. Shvatio je Niko da posao izbornika HNSmdash;ove selekcije ne dolazi nužno najboljem treneru, potrebne su i mnoge druge karakteristike. Poput one da slijediš put vođe i znaš koji su klubovi i stadioni nepoželjni. Ispravno osluškujući poruke nominalnog šefa saveza o odnosu prema Hajduku, Splitu i Dalmaciji Niko je pokazao da je pravi “igrač” i na ovom terenu.
