Snaga nogometa je u tome da pokreće i spaja ljude, igra koja je lako razumljiva svima, a opet dovoljno komplicirana da bude zanimljiva i da ne može baš svatko u njoj biti uspješan. Igra je to koja nas kao sjena prati kroz život, od malih nogu. Centar je druženja, iskrenih prijateljstava, kvartovskog nabijanja lopte i nevjerojatnih iskustva pa sve do putovanja.
Moć je njegova da nas oraspoloži, baci u očaj, ali ono važnije mdash; da nas drži u neizvjesnosti. Ligaška su natjecanja kao dugoročni projekt, kao godina na fakultetu, kao ugovor na određeno, kao priprema za prijemni, kao školska godina mdash; a na kraju svega toga slijede nam završi ispiti, suočavanje sa istinom, kada u privatnom životu ubiremo plodove svog rada ili, ako smo zabušavali, gledamo kako prilike pred nama prolaze, a mi si moramo priznati da nešto radimo krivo i da treba pokušati drugačije.
90 minuta. Dva poluvremena. Trenutak istine mdash; jer, jebiga, lopta nikad ne laže. Sreća ti može okrenuti leđa, no istu treba malo i isprovocirati svojom odlučnošću, požrtvovnošću i dobrom pripremom. Kao kad ideš na težak ispit na fakultetu mdash; teško da ćeš proći ako ne znaš ništa, no ako odgovoriš na par pitanja, pomazit će te malo sreća da izvučeš još jedno lako.
Ponekad se tako život odigra, a život zna biti često kontradiktoran, da provedeš i 2mdash;3 godine slijedeći neki svoj put, čak i onda kad je okolina oko tebe protiv tebe i ne daje ti podršku. A onda, kad se putu bliži kraj, bilo da je riječ o fakultetu, poslu ili nečem trećem dolazimo do trenutka kad se crta podvlači i nakon koje ili sve kreće ispočetka ili krećemo naprijed ponosi da se trud isplatio. Kada uvjeravanje svih oko nas dobiva smisao.
90 minuta. Dva poluvremena. Danima vrtiš po glavi što bi sve moglo poći po zlu i hrabriš se što bi sve moglo biti u korist. Praznovjerje udara, traži se sretna majica, hlače, šal… štogod. Logika je davno napustila tvoj mozak. Sjećanja naviru, negdje se mora vratiti sva ona nesreća mdash; stative, kartoni, glupi penali, jedan gol manjka, katastrofalne uprave i još gori treneri… Možda je najgore to iščekivanje. Zašto utakmica već nije počela? A opet, kada počne, sva kontrola se gubi. Možeš samo gledati, strepiti svaki bit kad obrana malo zapliva, a nadati se svaki put kad lopta prijeđe na njihovu polovicu.
90 minuta. Dva poluvremena. Kada ništa drugo nije važno. Ni situacija na poslu, ni na fakultetu ni manjemdash;više, igdje drugdje mdash; a ono što se odigra na terenu može uljepšati dan, večer, vratiti osmijeh na lice, potisnuti sve ostalo što u životu ne ide, osigurati miran san mdash; donijeti potvrdu da je sva ona priča sa znanima i ne znanima ipak imala svoj sretan kraj i potvrdu da si u pravu. Nekad život zaista stane u 90 minuta.
Veljko Tomić
