Od najavljivanih njemačkih investitora na kraju ipak – ništa. Potvrdio je to jučer i osječki gradonačelnik Ivan Vrkić, te dodao kako su Nijemci ispali vrlo neozbiljni i nekorektni, prvo se ne pojavivši na sastanku, a zatim i ne uplativši iznos koji je bio dogovoren. Jedna je to od rijetkih stvari u kojima se s njim možemo složiti. NK Osijek je, dakle, opet pao u provaliju iz koje se za malo izvukao. Ili bar tako volimo misliti, obzirom da su njemački investitori u javnosti dočekani kao spasitelji koji će izbrisati godine i desetljeća nerada, sumnjivih likova i još sumnjivijih radnji oko kluba i okrenuti novi list.
Bi li se to ostvarilo, nikad nećemo saznati. Ono što o privatnom vlasništvu nad nogometnim klubovima možemo saznati iz drugih primjera u Hrvatskoj i svijetu može nas više zabrinuti nego uliti nadu, obzirom da klubovi postanu preovisni o svom vlasniku koji nerijetko zapostavlja “svoj” klub, a kada ode, ostavlja rasulo koje onda navijači pokušavaju ispraviti. Iz kontakta s navijačima drugih klubova koji su u nekoj vrsti partnerstva s njemačkom agencijom HFK, saznali smo da Nijemci, nakon ulaska u klub, često znaju potpuno nestati iz svih događanja vezanih uz život kluba, kako u sudjelovanju u Upravi, tako i u financiranju koje bude minimalno. Način na koji sudjeluju (i zarađuju) je premještanje svojih igrača između klubova-partnera te njihova daljnja prodaja.
S obzirom da za njih vjerojatno više nećemo čuti u kontekstu preuzimanja NK Osijeka, okrenimo se drugim opcijama. Klub može pokušati nastaviti ovakav kakav je sada, a kako trenutno ne može plaćati ni tekuće obaveze, a kamoli još i vraćati dugove koje je po uvjetima predstečajne nagodbe dužan pokrivati narednih godina, samo je pitanje vremena kada će završiti u stečaju. Hoće li to biti sutra, za godinu ili dvije, ne možemo znati, ali ovakav klub još rijetko koga zanima.
Gradonačelnik Vrkić najaviojeprodaju gradskih dionica za jednu kunu onome tko je u stanju pratiti tekuće poslovanje i klub dići na noge, no jasno je da će se takva osoba teško naći. Ako se to i dogodi, najvjerojatnije će biti riječ o nekom domaćem “poduzetniku” u stilu Ivana Komaka iz osječke Pivovare, a što navijači misle o tome već su pokazali.
Možda i najbolja mogućnost u ovom trenutku je da se navijači, kako Kohorta tako i svi ostali, ujedine u nekakvoj inicijativi i pokušaju spasiti što se spasiti da. Ima među njima ozbiljnih i pametnih mladih ljudi koji bi bili sposobni za tako nešto, a još više onih koji bi se i volonterski uključili i dali sve što mogu za takav projekt. Čak i da se koja godina provede u nižim ligama, ne bi bio kraj svijeta, ako je to rješenje za čisti početak.
Tu ne govorimo o novom klubu (iako je i to realna mogućnost, ali izvjesno je da bi to stvorilo podjelu među navijačima, među kojima bi bilo onih kojima “novi” Osijek ne bi bio zamjena za ovaj sadašnji), nego o pokušaju da se racionalno i realno sagleda sadašnje stanje umjesto besmislenog ponavljanja mantri da je Osijek velik klub, da ima tradiciju, da je oduvijek prvoligaš… I da se shvati da ovakvo stanje nije održivo i da ćemo na neke kompromise morati pristati ako želimo i dalje imati klub. Ako je to pad u niže lige i gostovanja po slavonskim selima, neka bude. Ako bude trajalo deset ili petnaest godina, neka traje. Možda kroz taj proces naučimo funkcionirati po nekim novim modernim principima, ali i cijeniti ono što imamo.
Jedan član = jedan glas, potpuna transparentnost, aktivno uključivanje u život ovog grada, suradnja s novim, mladim tvrtkama koje nemaju veze s politikom, samostalnost i dugoročno i pametno planiranje, nije li to ono što svi želimo? Sama činjenica da Osijek i okolica imaju preko sto tiusća stanovnika u kombinaciji s novim, mladim vodstvom i maksimalnim odmakom od politike i nogometne “močvare” morali bi biti dovoljni da privuku nove sponzore, članarine, ulaznice, sve ono što čini temelje za zdrav i normalan klub i što, bar u početku, može biti dovoljno. Nije istina da se ne može, nije to otkrivanje tople vode, viđeno je već mnogo puta, ali je potrebna volja i zajednički rad prema cilju.
Neki vjeruju da se klub nikad ne bi uspio vratiti u Prvu ligu. Kako je mogao Zagreb, kako je uspio Inter? Bez ikakve namjere da uvrijedim nekog, s navijačke strane to nisu ni izbliza veliki klubovi kao Osijek. Cibalia i Šibenik su ispadali, Šibenik čak i do 3. lige, pa se ove godine bore za ulazak u najviši rang. Ako ćemo pogledati izvan granica Hrvatske, isto su prošli i River Plate (koji je nedavno uzeo i Copa Libertadores), Austria Salzburg je od ove sezone u drugoj austrijskoj ligi, Rangersi ove sezone imaju 10 pobjeda u 10 utakmica i izgledno je da će sljedeće sezone ponovno igrati škotski Premiership. Svuda vidimo dokaze kako je moguće, samo kod nas iz nekog razloga, izgleda, nije.
Kako će se situacija rasplesti, vidjet ćemo, ali ovo stanje u kojem se ništa ne zna je samo produžavanje agonije koja već predugo traje. Krivaca za ovakvo stanje ima i previše, ali sada je kasno za upirati prstom i u koga, a ako mislimo poduzeti nešto kako se ovakve stvari ne bi ponovile, krajnje je vrijeme.
Matija Palijan
