Igrala se 14. minuta susreta kada je Carlos primio jednu loptu u protivničkoj polovici, pogledao i krenuo s desne strane prema sredini. U trenutku kada mu je protivnički stoper izašao u blok vanjskim je dijelom kopačke savršeno gurnuo loptu, na užas domaće obrane i publike. Bou je sam na 16 metara, prima i zakucava loptu u mrežu za veliko veselje gostujuće momčadi. 0:1 za Bocu i slavlje malobrojnih, ali glasnih navijača plavo-žutih.
U Engleskoj je Tevez proveo 7 dugih godina, a kada je konačno dres Manchester Citija zamijenio onim Juventusovim priča je bila da je jednostavno morao pobjeći od engleske klime i čestih kiša, koje su ga sprječavale u omiljenoj aktivnosti. Manchesterske kiše nisu mu dozvoljavale da “gradela” na otvorenom za obitelj i prijatelje, pa je bio prisiljen to činiti unutar kuće. Carlos Alberto Martinez Tevez poznat i kao El Apache otišao je u Torino 2013.godine, osvojio 2 Scudetta sa Starom Damom da bi se onda na čuđenje mnogih odlučio vratiti u klub svog djetinjstva i vlastitog srca. Pitanje je naravno koliko u onoj priči oko prelaska u Juve ima istine, no ljubav između Argentinaca i najboljih komada govedine, othranjenih naravno na Pampasima, odavno je potvrđena činjenica.
I kada slušate i čitate o svjetskim derbijima, kada vam govore o Realu i Barci, Unitedu i Citiju ili bilo kojem drugom “mondenom” derbiju europskog nogometa to je sve ništa u odnosu na “superclasico” Buenos Airesa. Strast koju ova utakmica generira i energiju koja se oslobodi svaki puta kada na stadion istrče ekipe u žuto-plavom, odnosno crveno-bijelom neusporediva je s bilo kojom drugom utakmicom na svijetu. Od ljubavi prema vlastitom klubu veća je valjda samo mržnja prema rivalu, ovdje sigurno nećete vidjeti bliceve mobitela kako vrebaju strijelca iz redova protivničkog tima. Na tribinama uostalom nema mjesta za turiste i neopredijeljene. Veliki Carlos Tevez sam je izjavio da nikada Superclasico ne odigra dobro, jer onaj navijač u njemu doživljava tu utakmicu previše emotivno, toliko da suspregne reakciju i izvedbu na terenu. Isti onaj navijač, koji je odlučio da se vrati na Bomboneru u najdraži dres sinoć je napokon dočekao da njegova igračka inkarnacija odigra maestralnu utakmicu i to na gostujućem travnjaku.
Stvari nisu dobro izgledale za Bocu i Carlita na poluvremenu, River je bio bolji i iskoristio velike greške obrane Los Xeneizesa za preokret. Onda je u nastavku opet Carlito uzeo stvari u svoje ruke. Najprije je istrčao do kraja jedno akrobatsko dodavanje, nije odustao kada je vidio da je golman bliži. Iskoristio je pogrešnu reakciju vratara Rivera, ruka mu je bila skroz u tijelo, kako ne bi bilo govora o nedozvoljenoj igri, lopta se odbila i mirno je gura uz samu vratnicu za izjednačenje i 2:2.
Rođen je kao Carlos Alberto Martinez, da bi prezime pod kojim ga nogometni svijet zna uzeo u kasnijoj dobi. U djetinjstvu je pretrpio opekline trećeg stupnja od kipuće vode i na intenzivnoj njezi je proveo par mjeseci, ožiljak na vratu ostaje kao podsjetnik, kojeg se nije želio riješiti. Ponikao u manje poznatoj momčadi All Boysa, svoj san ostvario je kad je debitirao u žuto-plavom dresu najvoljenijeg argentinskog kluba. Poslije je prešao u brazilski Corinthians u više nego spektakularnom te kontroverznom transferu. Suradnja je trajala kratko, uslijedit će očekivani odlazak u Europu. Najprije West Ham zajedno sa Mascheranom, a onda i odlazak u Manchester. Crveni dres Uniteda, zamijenit će onim nebesko-plavim Citija i dodatno uzburkati strasti među navijačima gradskih rivala. Poruke na billboardima i pokoji zapaljeni dres odraz su engleske navijačke kulture, sličan transfer u Buenos Airesu bio bi popraćen paljevinom drugog oblika. United i City uspješni su i bogati klubovi, baš kao i Juventus no to jednostavno nije bila njegova priča. Corinthians i europska avantura su bile posao. Strast i ljubav su ostale u Buenos Airesu, njegovom jugoistočnom dijelu, upravo u blizini stare gradske luke. Za razliku od mnogih drugih on se iz Europe vratio u naponu snage. Sa 31 godinom na plećima mogao je komotno odigrati još nekoliko sjajnih sezona i zaraditi poneki milijun više, no on je želio drugo. Želio je odirati Clasico svog života.
Treći gol Boce pravo je umjetničko djelo velikog nogometnog majstora desetak minuta prije kraja susreta. Centurion je pritiskom oduzeo posjed domaćinima i dodao Pavonu, a Carlito je čekao loptu na vrhu kaznenog prostora. Nagnuo je lagano tijelo, pogledao i iz prve pogodio sami kut. Fantastična partija okrunjena asistencijom i dva pogotka, a drugi je uistinu golazo! Potez vrijedan divljenja i gledanja iz svih mogućih kuteva za njegov najbolji derbi ikad. Boca je do kraja postigla još jedan i otišla na vrh argentinske lige.
Kao i mnoge druge nazivali su ga Diegovim nasljednikom, no on je samo svoj, kontroverzan i drugačiji od svih drugih, a opet sličan milijunima drugih Argentinaca. Nikada nije bio tipičan nogometaš. Nezadovoljan odnosom Saveza i medija prema Boci najavio je odlazak iz argentinskog klupskog nogometa, spominje i raniji odlazak u mirovinu ili odlazak u Kinu. Nije se umorio nogometa, nego pritisaka i kako kaže nepravde prema njemu i klubu.
Teško je naći zemlju i kulturu, gdje su igrači toliko slični navijačima na tribini, gdje ljubljenje grba nije predstava za mase i turiste nego iskrena i nepatvorena emocija. Ponekad jednostavno moraš biti ljubomoran na tu zemlju i njihov nogomet. Jučer je jedan navijač odigrao derbi svog života i ispisao jednu od najljepših priča posljednjih godina.
Edo Zdravković
